On je napravio film The Message/Poruka (1976) i Lion of the Desert/Pustinjski lav (1981), a paradoks u njegovoj karijeri je da je najveći dio novca za te historijske spektakle zaradio kao producent jedne od najuspješnijih horor franšiza u historiji filma – Halloween/Noć vještica. Bio je umjetnik koji je istovremeno živio između dva svijeta: arapskog i američkog, islamske tradicije i holivudske industrije, historije i moderne kinematografije. Mustafa Akad je bio filmadžija, a njegov život je gotovo filmska priča o upornosti, idealizmu i uvjerenju da se predrasude mogu pobijediti umjetnošću.

Djetinjstvo u Alepu

Rođen je 1. jula 1930. godine u Alepu, jednom od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu. U vrijeme njegovog rođenja Sirija je još uvijek bila pod francuskim mandatom, 1920. dodijeljenim od Lige naroda nakon propasti Osmanskog carstva. Tadašnje političke prilike bile su obilježene borbom za nezavisnost i oblikovanjem moderne sirijske države.

Alep je bio trgovački centar pa shodno tome i mjesto gdje su se stoljećima susretale različite kulture, jezici i religije. Akad  će kasnije govoriti da je upravo život u gradu u kojem su zajedno živjeli muslimani, kršćani, jevreji i pripadnici drugih zajednica oblikovao njegovo uvjerenje da različite kulture mogu živjeti jedna pored druge. Njegova porodica je bila iz muslimanske srednje klase.

Otac je bio strog, ali obrazovan čovjek koji je vjerovao da je obrazovanje jedini put prema uspjehu. Već kao dječak Mustafa je pokazivao neobičnu radoznalost. Volio je književnost, historiju i filmove koji su povremeno stizali u lokalna kina. Posebno su ga fascinirali epski filmovi koji su govorili o velikim historijskim događajima.

Kasnije će priznati da ga je još kao dječaka zbunjivalo jedno pitanje: zašto u svjetskoj kinematografiji gotovo da nema filmova koji govore o islamskoj civilizaciji na isti način na koji Hollywood prikazuje antičku Grčku, Rim ili srednjovjekovnu Evropu? I to pitanje pratit će ga cijelog života.

Krajem 40-ih godina 20. stoljeća flmska industrija u Siriji gotovo da nije postojala. Mladi Akad je želio biti režiser, ali nije imao gdje učiti zanat pa je zato donio odluku koja će promijeniti njegov život. Godine 1948, sa svega 18 godina, odlučio je otići u Sjedinjene Američke Države. Porodična predaja kaže da je otac bio skeptičan prema toj odluci, smatrao je da sin odlazi u potpuno nepoznat svijet bez ikakvih garancija da će uspjeti.

Ipak, prije polaska dao mu je 200 američkih dolara, što u to doba nije bilo malo. Dao mu je i primjerak Kur'ana. Mustafa je to kasnije često spominjao u intervjuima. Otac mu je tada rekao: „Ovo je sve što ti mogu dati. Ako uspiješ, uspjeh će biti tvoj. Ako ne uspiješ, uvijek ćeš znati odakle dolaziš“. Iako postoje manje razlike u formulacijama ove priče u različitim intervjuima, sama epizoda postala je sastavni dio Akadove biografije i često se navodi kao simbol njegovog odlaska u novi svijet.

Dolazak u Ameriku

Dolazak u Ameriku nije ličio na holivudske filmove. Akad nije imao poznanstava niti novca, a ograničeno je govorio engleski jezik. Prvih godina radio je fizičke poslove kako bi mogao plaćati školovanje dok je istovremeno pokušavao savladati jezik i upoznati američku kulturu. To iskustvo kasnije je opisivao kao presudno za razumijevanje obje civilizacije. 

U jednom intervjuu je kazao: „Bio sam dovoljno Arap da razumijem Istok, ali dovoljno Amerikanac da razumijem Zapad“ i time iskazao sposobnost  da razumije oba svijeta, što će postati jedna od njegovih najvećih prednosti. U drugom, pak: „Niko vas neće poštovati ako vi ne poštujete sami sebe“. Nakon dolaska upisao je studije na University of California, Los Angeles (UCLA), a potom nastavio obrazovanje na University of Southern California (USC), koja se i danas smatra jednom od najprestižnijih filmskih škola na svijetu.

Na USC-u je upoznao način funkcioniranja holivudske produkcije. Bio je fasciniran činjenicom da iza svakog velikog filma stoje stotine ljudi različitih profesija: scenaristi, kostimografi, scenografi, montažeri, producenti i režiseri te da zajedno grade jednu priču. Tada počeo je razmišljati kako bi se isti standard mogao primijeniti na priče iz islamske historije. Njegovi profesori primijetili su da ga mnogo više zanimaju historijski spektakli nego komercijalni filmovi. 

Po završetku studija Akad nije odmah postao režiser. Počeo je raditi na televiziji kao pomoćnik režije i producent manjih projekata. To je bio težak period, jer Hollywood 60-ih godina gotovo da nije poznavao autore arapskog porijekla. Osim toga, producenti nisu vjerovali da publiku zanimaju priče iz islamske historije. Akad je zato radio ono što je mogao, istovremeno čekajući priliku da realizira vlastiti san, a kasnije je govorio da su ga upravo te godine naučile strpljenju.

Ideja koja ga nije napuštala

Dok su drugi mladi režiseri sanjali trilere, komedije ili vesterne, Akad je razmišljao o jednom sasvim drukčijem filmu. Želio je snimiti priču o nastanku islama. Ali odmah se suočio s problemom kako prikazati život Poslanika Muhammeda, a da se pritom poštuje islamska tradicija koja odbacuje njegovo vizuelno prikazivanje. Mnogi producenti smatrali su da je takav projekat nemoguć te da niko neće uložiti desetine miliona dolara u film čija se radnja odvija u Arabiji sedmog stoljeća.

No Akad nije odustajao. Tokom 60-ih godina počeo je istraživati historijske izvore, razgovarati s islamskim učenjacima i tražiti način da film bude prihvatljiv i vjernicima i širokoj međunarodnoj publici. To istraživanje trajalo je gotovo deset godina, jer njegov cilj nije bio napraviti religijsku propagandu, već ispričati priču o nastanku jedne civilizacije. Kasnije je kazao: „Film može biti most između ljudi koji se nikada nisu upoznali.“ To će postati osnovna ideja njegovog životnog djela.

(U 2. nastavku čitajte o najdramatičnijem dijelu života Mustafe Akada: kako je nastao The Message/Poruka, zašto je snimanje prekinuto u Maroku, kako je produkcija preseljena u Libiju, kakvu je ulogu imao Muamer Gadafi, zašto je Anthony Quinn prihvatio glavnu ulogu i kako je jedan od najkontroverznijih historijskih filmova 20. stoljeća ipak ugledao svjetlo dana.)