Postoje trenuci u kojima se udaljenost između ljudi mjeri kilometrima, a postoje i oni u kojima kilometri prestaju biti važni. Gaza je posljednjih godina postala jedno od mjesta na kojima se ta udaljenost najjasnije izgubila. Slike razorenih kuća, djece u improviziranim skloništima, bolnica bez dovoljno lijekova i porodica koje iz jednog mjesta odlaze u drugo odavno više nisu vijest koju svijet vidi prvi put. Upravo u tome možda leži jedan od najvećih problema: kada se ljudska tragedija ponavlja dovoljno dugo, postoji opasnost da prestane izazivati onu vrstu šoka koja čovjeka tjera da se zapita šta može učiniti.

Ipak, Gaza je istovremeno pokazala da granice između država ne moraju biti granice ljudske odgovornosti.

Od gradova u Evropi i Sjevernoj Americi do univerzitetskih kampusa, vjerskih zajednica, humanitarnih organizacija i građanskih inicijativa širom svijeta, pitanje Gaze izašlo je iz prostora u kojem se o Bliskom istoku tradicionalno govorilo kao o udaljenom geopolitičkom problemu. Postalo je pitanje koje se pojavljuje na ulicama, u parlamentima, na fakultetima, u kulturnim institucijama i među ljudima koji možda nikada nisu bili u Palestini i nemaju neposrednu vezu s njom.

Ta pojava vrijedi posmatrati pažljivije od samih demonstracija, parola i objava na društvenim mrežama. Iza njih se nalazi šire pitanje: šta čovjeka navodi da osjeti odgovornost prema nekome koga nikada nije upoznao?

Solidarnost u svom najjednostavnijem obliku počinje upravo tu. U sposobnosti da se tuđa patnja ne posmatra kao nešto što pripada samo drugome.

Kada patnja postane udaljena

Savremeni svijet omogućio je paradoksalnu blizinu i udaljenost u isto vrijeme. Čovjek može ujutro gledati snimke događaja iz Gaze, nekoliko minuta kasnije preći na vijesti iz vlastitog grada, a zatim nastaviti dan kao da se ništa izvan njegovog neposrednog života nije dogodilo. Tehnologija je ukinula fizičku udaljenost, ali nije ukinula psihološku granicu između "našeg" i "njihovog".

Zato je jedna od najvažnijih karakteristika globalne solidarnosti upravo odbijanje da se patnja prihvati kao statistika.

Brojevi su neophodni. Oni pokazuju razmjere razaranja, omogućavaju humanitarnim organizacijama da planiraju pomoć i daju javnosti sliku o tome koliko je ljudi pogođeno. Ali iza svakog broja nalazi se život koji je prije rata imao vlastitu svakodnevicu: školu, posao, kuću, porodicu, planove i stvari koje su izgledale važno dok se sve nije promijenilo.

Prema posljednjem izvještaju Ureda Ujedinjenih nacija za koordinaciju humanitarnih poslova, gotovo čitavo stanovništvo Gaze ostaje pogođeno potrebom za pomoći u vezi sa skloništem i osnovnim potrepštinama, dok veliki dio stanovništva živi u uslovima koji ozbiljno ugrožavaju sigurnost, zdravlje i dostojanstvo.

Takve brojke ne govore samo o humanitarnoj krizi. One govore o tome koliko dugo čovjek može živjeti bez onoga što se u stabilnim društvima podrazumijeva: sigurnog krova, vode, zdravstvene zaštite, škole, privatnosti i osjećaja da će sutrašnji dan ličiti na današnji.

Od saosjećanja do odgovornosti

Globalna solidarnost često se pogrešno svodi na emociju. Kao da je dovoljno biti potresen onim što se događa, podijeliti fotografiju, napisati poruku ili prisustvovati protestu. Sve to može imati vrijednost, ali solidarnost postaje ozbiljna tek kada iza osjećaja počne stajati određeni oblik odgovornosti.

Humanitarna pomoć je jedan oblik te odgovornosti. Ona znači da se ljudima koji su ostali bez osnovnih uslova za život pokušava omogućiti da prežive i da sačuvaju barem dio dostojanstva. Ali humanitarna pomoć sama po sebi ne može riješiti političke uzroke zbog kojih je potreba za njom postala toliko velika.

Upravo se na tom mjestu otvara prostor za političku i građansku odgovornost.

Ako je pristup vodi, lijekovima, hrani i skloništu pitanje opstanka, onda je način na koji međunarodna zajednica reaguje na ograničavanje tog pristupa mnogo više od tehničkog humanitarnog pitanja. U junu ove godine Ujedinjene nacije upozorile su da su osnovne potrebe stanovništva Gaze i dalje nezadovoljene, dok su humanitarne operacije suočene s ozbiljnim ograničenjima.

Zbog toga se solidarnost ne može završiti na slanju paketa pomoći. Ona podrazumijeva i insistiranje na tome da pomoć uopšte može doći do ljudi kojima je potrebna, da humanitarni radnici mogu obavljati svoj posao i da se civilima omoguće uslovi za život koji ne zavise od povremenog humanitarnog prozora.

Svijet koji se okupio oko jednog pitanja

Protesti i javna okupljanja širom svijeta predstavljaju samo jedan dio te priče. Njihov značaj nije uvijek u tome što neposredno mijenjaju odluke vlada. Ponekad je njihov značaj u tome što pokazuju da određeno pitanje nije nestalo iz javnog prostora. U tom smislu, ulica ima svoju vrstu političkog pamćenja.

Kada ljudi izlaze na trgove, univerzitete i ulice i govore o Gazi, oni šalju poruku da određeni događaji neće biti prihvaćeni kao neizbježna pozadina svakodnevnog života. U društvima u kojima građani često osjećaju da su velike političke odluke izvan njihovog utjecaja, javno izražavanje stava postaje jedan od rijetkih načina da pokažu da određena pitanja smatraju moralno neprihvatljivim.

Naravno, globalna solidarnost nije homogena. Ljudi joj pristupaju iz različitih političkih, vjerskih, humanitarnih i ličnih razloga. Neko će u Gazi prvenstveno vidjeti pitanje međunarodnog humanitarnog prava, neko pitanje palestinskog prava na samoodređenje, neko pitanje zaštite civila, a neko univerzalni moralni princip prema kojem život civila ne smije imati različitu vrijednost zavisno od mjesta na kojem je rođen.

Te razlike ne moraju nužno poništiti zajedničku osnovu.

A ta osnova je jednostavna: civilni život ne bi smio biti manje vrijedan zato što se odvija izvan granica zemlje u kojoj živimo.

Problem solidarnosti koja traje samo dok traje vijest

Možda je najveći test planetarne solidarnosti upravo vrijeme.

Lakše je reagovati na jednu potresnu fotografiju nego mjesecima pratiti složenu humanitarnu situaciju. Lakše je prisustvovati jednom protestu nego godinama održavati pažnju javnosti, govoriti kada je određena tema na naslovnicama nego onda kada se interes medija smanji.

A Gaza je upravo primjer zbog kojeg se mora postaviti pitanje može li solidarnost preživjeti medijsku zasićenost.

OCHA je krajem augusta upozorio da su humanitarne potrebe i dalje izuzetno ozbiljne, da je veliki dio stanovništva izložen neadekvatnim uslovima skloništa i da ograničenja pristupa i nedostatak finansiranja otežavaju pripreme za nove potrebe, uključujući dolazak kišne sezone.

To znači da se posljedice rata ne završavaju onda kada se smanji intenzitet vijesti. Čovjek koji je izgubio kuću i dalje nema kuću. Dijete koje je prekinulo školovanje i dalje mora nastaviti obrazovanje. Osoba koja je povrijeđena i dalje treba rehabilitaciju. Porodica koja je više puta raseljena i dalje mora pronaći mjesto na kojem će živjeti.

Vrijeme, dakle, ne rješava posljedice samo zato što ih čini manje vidljivim.