Imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine otvara jedno od kompleksnijih ustavnopravnih pitanja u političkom sistemu Bosne i Hercegovine: može li član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iskoristiti mehanizam vitalnog entitetskog interesa kako bi zaustavio izbor mandatara za sastav državne vlade?

Ključ dileme nalazi se u članu V/2.d Ustava BiH, koji članu Predsjedništva omogućava da odluku proglasi štetnom po vitalni interes entiteta iz kojeg dolazi. Jedno tumačenje polazi od toga da se ova mogućnost odnosi isključivo na odluke donesene u okviru nadležnosti navedenih u članu V/3 Ustava BiH, poput vođenja vanjske politike, imenovanja ambasadora ili zaključivanja međunarodnih sporazuma. Budući da je imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara regulisano članom V/4 Ustava BiH, zagovornici ovog pristupa smatraju da vitalni entitetski interes u ovom slučaju nije mogao biti pokrenut.

Međutim, takvo tumačenje nije jedino moguće. Ustav BiH nigdje izričito ne propisuje da se član V/2.d odnosi samo na odluke iz člana V/3. Naprotiv, odredba govori o "odlukama Predsjedništva", bez jasnog ograničenja. Upravo zbog toga dio ustavnopravne teorije smatra da se mehanizam vitalnog entitetskog interesa može primijeniti na svaku formalnu odluku Predsjedništva, bez obzira na to iz koje ustavne odredbe proizlazi.

Dodatnu složenost ovom pitanju daje činjenica da ono nikada nije bilo do kraja razjašnjeno kroz relevantnu praksu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Zbog toga i danas postoje različita tumačenja o tome da li se mehanizam vitalnog entitetskog interesa može primijeniti i na odluke koje Predsjedništvo donosi u postupku imenovanja predsjedavajućeg Vijeća ministara.

Posebno je važno naglasiti da procedura nije ista za članove Predsjedništva iz Republike Srpske i za članove iz Federacije BiH. Kada član Predsjedništva iz RS-a proglasi odluku štetnom po vitalni interes ovog entiteta, konačnu riječ daje Narodna skupština Republike Srpske. Ukoliko dvotrećinska većina zastupnika podrži takvu odluku, veto ostaje na snazi.

Za članove Predsjedništva BiH, Bošnjaka i Hrvata koji se neposredno biraju sa teritorije Federacije BiH, Ustav predviđa da takvu odluku mora potvrditi dvotrećinska većina odgovarajućeg nacionalnog kluba u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Tek nakon te potvrde veto postaje pravno valjan i osporena odluka ne može stupiti na snagu.

Primjer imenovanja Borjane Krišto 2022. godine pokazuje kako taj mehanizam funkcioniše. Tada su članovi Predsjedništva BiH Denis Bećirović i Željka Cvijanović podržali njeno imenovanje, dok je Željko Komšić bio protiv. Da je Komšić tada pokrenuo vitalni entitetski interes, njegov veto gotovo sigurno ne bi bio potvrđen u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH zbog političke dominacije HDZ-a BiH i stranaka okupljenih oko Dragana Čovića. Postupak bi bio pokrenut, ali bi završio bez ikakvih pravnih posljedica.

Međutim, mnogo zanimljiviji bio bi obrnut scenarij. Zamislimo situaciju u kojoj bi Željko Komšić i Željka Cvijanović podržali Borjanu Krišto za predsjedavajuću Vijeća ministara BiH, dok bi Denis Bećirović glasao protiv. Odluka bi bila usvojena sa dva glasa prema jedan, ali bi Bećirović imao pravo proglasiti je štetnom po vitalni interes Federacije BiH i uputiti je Klubu Bošnjaka Doma naroda Parlamenta FBiH.

Za razliku od Komšićevog hipotetičkog veta, Bećirovićev bi imao znatno ozbiljnije izglede za uspjeh. Klub Bošnjaka u Domu naroda FBiH tradicionalno je politički heterogen, ali u određenim okolnostima stranke sa bošnjačkom većinom mogu osigurati dvotrećinsku podršku za određene političke stavove. Ukoliko bi Bećirović iza sebe imao dovoljno širok politički konsenzus među bošnjačkim delegatima, njegov veto mogao bi biti potvrđen.

Ukoliko bi se prihvatilo tumačenje da se mehanizam vitalnog entitetskog interesa može primijeniti i na odluke iz člana V/4 Ustava BiH, potvrđeni veto zaustavio bi stupanje na snagu odluke o imenovanju predsjedavajućeg Vijeća ministara i otvorio potrebu za novim odlučivanjem. Kandidat ne bi mogao preuzeti mandat sve dok se pitanje ne razriješi kroz novu odluku ili eventualno pravno tumačenje nadležnih institucija.

To bi praktično značilo da bošnjački član Predsjedništva, uz podršku dvotrećinske većine Kluba Bošnjaka, može zaustaviti imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara čak i nakon što je formalno preglasan u Predsjedništvu.

Takav scenarij pokazao bi da stvarna snaga mehanizma vitalnog entitetskog interesa ne proizlazi samo iz ustavne norme nego i iz političke strukture institucija koje o vetu odlučuju. Dok bi Komšićev veto gotovo sigurno bio odbijen zbog odnosa snaga u Klubu Hrvata, Bećirovićev bi u određenim političkim okolnostima mogao proizvesti potpuno suprotan rezultat i dovesti do sprječavanje imenovanja Borjane Krišto.

Istovremeno, ovakav hipotetički primjer pokazuje i jednu zanimljivu političku činjenicu. Iako hrvatski i bošnjački član Predsjedništva formalno raspolažu istim ustavnim mehanizmom zaštite interesa, njegova stvarna snaga zavisi od političkih odnosa u klubovima Doma naroda koji o vetu odlučuju. Zbog toga ista ustavna odredba u praksi može imati potpuno različite posljedice.

Upravo zbog toga ovaj primjer razotkriva jednu od najvažnijih nedorečenosti Ustava BiH. Ustav ne definira šta predstavlja "vitalni interes entiteta", niti ograničava vrste odluka na koje se taj mehanizam može primijeniti. Posljedično, ista ustavna odredba može imati potpuno različite političke efekte, zavisno od toga ko je koristi i kakvi su odnosi snaga u institucijama koje o vetu odlučuju.

Da se ikada dogodi situacija u kojoj članovi Predsjedništva Hrvat i Srbin preglasaju Bošnjaka prilikom imenovanja predsjedavajućeg Vijeća ministara, ishod ne bi zavisio samo od odluke Predsjedništva BiH nego i od političke volje Kluba Bošnjaka Doma naroda FBiH.

Ako bi dvotrećinska većina tog kluba podržala tvrdnju bošnjačkog člana Predsjedništva da je riječ o pitanju vitalnog interesa, otvorilo bi se ozbiljno ustavnopravno pitanje o dometu tog mehanizma i njegovom utjecaju na proces formiranja državne vlasti.

Ovaj hipotetički primjer pokazuje da Ustav BiH nije do kraja razriješio odnos između mehanizma vitalnog entitetskog interesa i procedure imenovanja predsjedavajućeg Vijeća ministara. Sve dok to pitanje ne bude politički testirano ili pravno razjašnjeno kroz relevantnu sudsku praksu, ostaje otvorena mogućnost različitih tumačenja, uključujući i ono prema kojem bi potvrđeni veto mogao zaustaviti formiranje Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.