Strahoviti zločini koji su počinjeni nad Bošnjacima Sandžaka tokom 20. stoljeća prvi put u pisanoj historiji historiji jugoslovenskih naroda zabilježeni su 1958. u autobiografskom romanu "Besudna zemlja" partizana, komuniste i jugoslovenskog disidenta Milovana Đilasa. Sljedeći koji je pisao o toj temi u dijelu Sandžaka koji se zove Donji Bihor je također partizan i komunista, Bjelopoljac Batrić Baćo M. Rakočević, u knjizi "Bjelopoljski srez u ratu i revoluciji 1941-1945" te Vladiimir Dedijer i Antun Miletić 1990. u knjizi "Genocid nad Muslimanima 1941-1945".

U ovom tekstu donosimo dijelove iz izlaganja Kemala Zoronjića na međunarodnom naučnom skupu održanom u Novom Pazaru juna-jula 2024. godine koji se bavio zločinima nad Bošnjacima Sandžaka u 20. stoljeću. Svoj rad je poredstavio pod naslovom "Stradanje Bošnjaka Bistrice kod Bijelog Polja tokom Drugog svjetskog rata s posebnim osvrtom na četnički zločin iz januara 1943. godine".

Bistrica kod Bijelog Polja

Bošnjaci Donjeg Bihora (Bjelopoljski srez) u Sandžaku također su bili na meti četničkih fašista. Bistrica pripada širem području Donjeg Bihora, a nalazi se 15 kilometara od centra Bijelog Polja. U tom mjestu zasvijetlila je prva sijalica u Bjelopoljskom ksrezu. U njoj postoji Hasan-begova džamija izgrađena krajem 17. stoljeća, a više puta je rušena i obnavljana. U zaseoku Lozna Luka na dijelu  karavanskog puta prema Sjenici, postoji i kameni most iz osmanskog perioda.

Prema popisu iz 2011. u Bistrici je živjelo 1.860 stanovnika, od čega 1.115 (60 posto) muslimana i  745 (40 posto) pravoslavaca. Bošnjaci čine većinu 1.072 (57 posto), Srba ima 681 (36,6 posto) i Crnogoraca 107 (5,75 posto).

Muslimanska milicija nije imala ni ideološku ni političku platformu

U Crnoj Gori je i prije Drugog svjetskog rata djelovalo četničko udruženje, a sačinjavali su ga crnogorski oficiri u penziji i komite iz perioda austrougarske okupacije Crne Gore.  Na teritoriji Bjelopoljskog sreza u selu Strojtanica, nedaleko od Bistrice, osnovana je 26. novembra 1941. prva četnička oružana formacija - Rasovsko-bistrički vojnočetnički odred.

Sastojao se od četiri čete s približno 600 četnika, od kojih je polovina bilo naoružano. I na lijevoj obali Lima ubrzo se formiraju četničke jedinice prema sporazumu Alessandra Birelija, italijanskog guvernera okupirane Crne Gore i Blaža Đukanovića, četničkog zapovjednika Crne Gore.

Pavle Đurišić je bio zapovjednik Limsko-sandžačkog letećeg četničkog odreda, koji je imao četiri bataljona. Dok su partizani u cijeloj Crnoj Gori sredinom januara 1942. imali svega 5.000 boraca u 24 udarna bataljona, prema četničkim dokumentima, Pavle Đurišić je imao čak 15.349 vojnika i prbližno 200 oficira.

Ruševine džamije Hajdar-paše Selima u Radulićima, današnji izgled

Početkom rata 1941. desila su se nerazjašnjena ubistva viđenijih Bošnjaka Bihora za koja niko nije odgovarao. To je kod bošnjačkog stanovništva dovelo do nepovjerenja u narodnosolobodilačku borbu te se ustalilo mišljenje da su ustanici "inovjerna srpsko-crnogorska vojska", a koja u svojim redovima ima ostrašćene pripadnike, koji su učestvovali u ranijim zločinima nad Bošnjacima. Takvo mišljenje uticalo je da prve godine rata odziv Bošnjaka u partizanskim jedinicama ne bude veći.

U takvoj situaciji Bošnjacima je trebala zaštita za narod. Od druge polovine 1941, na teritoriji Sandžaka počinje da djeluje Muslimanska milicija. Osnovana je, uz pomoć italijanske okupacione vlasti i u Gornjem i u Donjem Bihoru.

U Donjem Bihoru na narodnom zboru za komandanta je izabran trgovac Ćazim Sijarić. Po njegovoj instrukciji, komandant za Bistricu bio je trgovac Šućro Pilica. Muslimanska milicija nije imala izgrađenu ni ideološku i političku platformu, već su ljudi koji su joj pristupili imali prvenstvenu namjeru da odbrane svoje porodice i domove.

Godine 1941. nakon formiranja Rasovsko-bistričkog četničkog vojnog odreda, četnici su počeli zavoditi teror u bistričkoj općini. Išli su po selima i ubijali viđenije i druge Bošnjake bez povoda i razloga, odnosno kako kaže Zoronjić "iz čistog ćeifa". Grupu koja je ubijala sačinjavali su Velizar Zečević iz Lopiže kod Sjenice, Marko Ojdanić s Gornjeg Vlaha i Vidoje Konatar iz Bistrice.

Njih trojica su sa ostalim četnicima ubili Nazifa Bučana, Adila Haskovića, Zahira Kovačevića, Sabita Kajevića, Zena Spahića, Omera Hadžibegovića, braću Avda i Hakiju Ćeranića, Rašida Crnovršanina te Azema i Šerifa Zoronjića,

O ubistvu Sabita Kajevića pisao je Ragip Sijarić (Genocidno-tragično stradanje Bihora, Malme, Švedska, 2014):

"Sabit je bio zemljoradnik i živio je na Stublu. Njega su krajem 1941. godine četnici uhvatili i bosa, po snijegu i velikoj hladnoći, uz udaranje potjerali do Kostenice. Čitavu noć su ga mučili, a sjutradan bosa i unakaženog ubodima bajuneta i udarcima kundaka, tjerali do sela Vrh, gdje su mu odsjekli glavu i bacili je u pseću kopanju (posuda u kojima se psima daje hrana)".

Bilo je to provođenje Moljevićevog programa "Homogena Srbija" iz 1941. godine u kojem je jedan od prioriteta "očistiti Sandžak od muslimanskog i arnautskog življa, a Bosnu od muslimanskog i hrvatskog življa". Vođen tim programom, Draža Mihailović je 20. decembra 1941. uputio instrukcije četničkim komandantima u Crnoj Gori Đorđiju Lašiću i Pavlu Đurišiću.

Jedan od ciljeva programa je "Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata". Na osnovu tih instrukcija, Đorđije Lašić je 7. januara 1942. izdao proglas u kojem, između ostalog, stoji "krv nam sišu i u istoriji poznati strvinari: Arnauti, Mađari, muslimani i Pavelićevi Hrvati.." I dalje navodi: "Čas narodne osvete mora doći i najveća i najpravednija istraga poturica, da se jednom za svagda očisti srpsko ognjište, da se sve srpske zemlje očiste od nekrsti, da se istjera guba iz torine". (Radoje Pajović, "Pavle Đurišić", Zagreb 1987. str. 52)

Samo dva mjeseca nakon što su formirane, u januaru 1942. četničke jedinice Pavla Đurišića dobile su i finansijsku podršku italijanske okupatorske vojske. Za svoje uspjehe u borbi protiv partizana između Lima i Tare, primali su i plaću od 1.500 do 3.000 lira mjesečno. Igra italijanske okupacione vlasti bila je dvostruka.

Naime, kada su četnici Milivoja Obradovića ubili sedam Bošnjaka u Kanjama, bošnjački prvaci su poslali protestnu notu italijanskom komandantu u Bijelom Polju. Odgovor je bio: "Za svakog ubijenog četnika Italijani će ubiti deset muslimana, a za ubijenog četničkog oficira 50 muslimana" (o tome piše Novica Rakočević u Monografiji Bijelog Polja 1987).

Po drugi put u Šahovićima

Nakon toga, od 30. novembra do 2. decembra 1942, četničko vodstvo je održalo konferenciju pa gdje nego u Šahovićima, gdje je 1924. u mirnodopskim uvjetima ubijeno, prema nekim procjenama, više od 1.000 Bošnjaka, muškaraca, žena i djece, te preostalo bošnjačko stanovništvo protjerano. Tu je donesena četnička platforma o uređenju buduće države u kojoj "živjet će samo Srbi, Hrvati i Slovenci. Nacionalnih manjina neće biti".

Nakon tih proglasa, četnici su intenzivnije pljačkali Bošnjake u Bistrici. Napade su izvodili najčešće noću, pri čemu su odvodili stoku. Izvodili su ih Goljevski odred Rada Kordića, kao i Buđevski i Štavaljski odred na čelu sa jednim sveštenim licem, popom Selimirom Popovićem te Slobodanom Kikovićem i Markom Tomaševićem. Da slika bude potpunija, tu je bio i Đavolski četnički odred pod komandom učitelja Uroša Đalovića.

U pripremama za konačno uništenje Bošnjaka, početkom januara 1943. u Šahovićima je održan završni sastanak četničkih komandanata na čelu s Pavlom Đurišićem, Zaharijem Ostojićem i Vojuslavom Lukačevićem.

Tada je dogovoreno da prvo pobiju Bošnjake Bjelopoljskog, a zatim Pljevaljskog, Čajničkog, Fočanskog i Pribojskog sreza. Utvrđeno je i da napadi počnu na Božić sa približno 3.000 četnika na sela Bjelopoljskog sreza. Osim pomenutih, prema autoru Radoju Pejoviću u knjizi "Kontrarevolucija u Crnoj Gori 1941-1945" (Obod Cetinje 1977), na čelu četničkih odreda bili su Miloš Pavićević, Ratko Krivokapić, učitelj Cemović, Rade Korda, učitelj Uroš Đalović, Miraš Savić, Dragiša Bajić, Vukašin Bojović, Aleksandar Šoškić, Branko Šćekić, Radovan Tomović, Miro Šoškić, Radojko Femić, Mirko Tomovičć i Jovan Popović.

Plan je bio da se poduzme koncentričan napad na bošnjačko stanovništvo Bihora iz više pravaca, s naglaskom na Godijevo gdje je bio jedan jači odred Muslimanske milicije na čelu sa Ćazimom Sijarićem. Nakon toga, prema četničkom planu, trebalo je napad usmjeriti na Gornji Bihor i Petnjicu.

O svim tim planovima, preko špijunske mreže i doušnika, bio je upoznat pukovnik Barasi, komandant italijanskih okupacionih snaga u Bijelom Polju. Na osnovu tih saznanja, prilikom prvih četničkih napada na pogranična sela Bistrice i Sjeničkih Bara i napada na sela u Sjeničkom srezu, te zauzimanja Ušanovića - italijanska vojska pokušala da intervenira.

Međutim, četnici su odgovorili automatskim oružjem i minobacačkom vatrom sa obje strane Lima, što ih je primoralo na povlačenje, prema Rasovu. No, tokom noći italijanska vojska je uz pomoć muslimanske milicije uspjela zaposjednuti dio Gubavča. Vođa muslimanske milicije Ćazim Sijarić uputio je pismo Barasiju u kojem traži da spriječi daljnje napade četnika.

Barasiju je napokon puklo pred očima da četnici imaju plan uništenja muslimana Bihora pa je zatražio od Sijarića da sa ljudstvom dođe do Bijelog Polja ujutru 6. januara i bude na raspolaganju njegovoj komandi. A da bi spriječio eventualnu operaciju Italijana, četnički komandant Pavle Đurišić je 6. januara došao iz Kolašina u Bijelo Polje. Četničke zapovjednike je obavijestio da se njegovo naređenje za prekid borbe koje bi moglo doći pod pritiskom Barasija ne uzima ozbiljno već "da se akcija nastavi dok se ne postigne cilj".

Krvavi Božić 1943. godine

Dok je Sijarić čekao pomoć italijanske vojske, četnici su krenuli u krvavi pohod 6. januara tačno u pet sati prema selima Mojstir, Šolja i Radojeva Glava.

U Mojstiru su načinili stravičan pokolj, gdje su najviše stradali Bošnjaci iz bratstva Barudžija. U Šoljama ih je dočekala grupa branilaca iz Bistrice koje je predvodio Spaho Šipkar. Hrabrim odbijanjem tri četnička napada, omogućeno je da znatan broj stanovnika Bistrice krene prema selu Boturovićima.

U isto vrijeme počeo je napad s južne strane pa su četnici zaposjeli uzvišenje Krtovine kod Crnče. Iza tri četničke grupe išle su pozadinske čete sa zadatkom da pljačkaju i pale donjobihorska sela po naređenju Dragiše Bajića "sva turska sela na pravcu kolone popaliti bez razlike i izuzetka".

No, Bošnjake sela Korita iznenadio je napad četnika koje je predvodio Vojislav Lukačević. Tom prilikom četnici su ubili 69 Bošnjaka i zapalili sve muslimanske kuće i jednu džamiju.

Najopremljenija grupa četnika otišla je prema Godijevu i opkolila ga sa tri strane. Borci Muslimanske milicije nisu se mogli oduprijeti pa su se izvukli, uz znatne gubitke u ljudstvu, prema Crhlju i Godušu. U pomoć su im pristigli borci Osmana Rastodera. Osmog januara porazili su Lukačevićeve i Savićeve četnike te zaustavili daljnji prodor prema Gornjem Bihoru.

Nakon pada Godijeva, četnici su ubijali civile i palili kuće. Zapalili su staru bistričku džamiju, stanicu žandarmerije i sve okolne muslimanske kuće, a kada su ušli u centar Bistrice pred sami sumrak na Badnje veče - uz urlanje "Oj, Božiće četrestreće/Za četnike evo sreće/Mjesto drva i badnjaka/Lože glave od Turaka" - počeli su masakriranja zarobljenih bošnjačkih civila, imovinu i stoku pljačkali te popalili sve što nisu mogli ponijeti.

Po kazivanju Halila Rizvanovića u Bistrici, rođenog 1927, Bistričani koji su uspjeli izbjeći četnički nož krenuli su prema bistričkom selu Boturiće u kojem su partizani imali svoje članove i simpatizere. Nakon što se tu okupilo više od 1.000 duša, preko brda Donji Vlah prema Bijelom Polju poveli su ih Jule, Meka i Smail  Hadžibulić, Ćemal Hadžibegović i Idriz Hamzić.

Oni su išli ispred kolone, prtili dubok snijeg i obračunavali se s lokalnim četnicima koji su postavljali zasjede. Nakon što su uništili četničku stražu na brdu Donji Vlah, izbjeglička kolona je niz Boljhaninu bezbjedno stigla u Rasovo i Bijelo Polje, koja su kontrolirali Italijani.

Četnički napad je još trajao kada su 7. januara u Bijelo Polje pristigle izbjeglice, njih približno 5.000. Jedan dio je razmješten u samom gradu, a ostalo u obližnje Rasovo. Italijani su ih, s obzirom na to da su očekivali njihov daljnji priliv, kamionima premještali u Nedakuse, Loznu i Sutivan. Iz Lozne su dalje išli prema Rožajama, Tutinu i Peći.

Nakon što su završili zločinački pohod na Božić 1943, Pavle Đurišić je napustio Bijelo Polje. Manji broj četnika je ostao, približno 800, na zgarištima bošnjačkih sela s namjerom da ubiju one koji su se sakrili, kao i da spriječe povratak Bošnjaka. Nakon udarnih zločina do 8. januara, četnici  su do kraja mjeseca porušili i zapalili džamije u Gubavaču, Bistrici, Ivanju, Zatonu, Koritima i Radulićima, a u maju i džamiju u Rasovu, jedinu preostalu na tom području.

Italijanski pukovnik Barasi je već 9. januara izvijestio generala Boninija u Beranama da je "ponovno uspostavljen mir u zoni" pripisujući za to zasluge sebi. Bonini je prihvato izvještaj i nikoga nije pozvao na odgovornost. Za počinjene zločine Đurišić se pravdao Italijanima nemogućnošću da kontrolira svoje jedinice na terenu.

On je o pokolju muslimana u Bjelopoljskom srezu podnio 10. januara izvještaj svome komandantu Draži Mihailoviću. U njemu navodi da su popaljena 33 bošnjačka sela, što ne odgovara istini, jer je zapaljeno 61 naselje. U izvještaju navodi dalje da je ubijeno 1.400 muškaraca, žena i djece (400 boraca i 1.000 žena i djece). U cifru od 400 muškaraca ubrojao je i nenaoružane odrasle muškarce kako bi pred Dražom Mihailovićem uveličao svoju „pobjedu“. I broj civilnih žrtava u tom izvještaju je mnogo manji od stvarnog.

Milan. D. Živković u svojoj doktorskoj disertaciji „Sandžak 1941-1943“ navodi podatke o broju žrtava četničkog pokolja u Bihoru (Bjelopoljski srez)  januara 1943:

"Tokom četničke akcije ubijeno je 775 muškaraca (od toga 185 masakriranih), 25 žena (od toga 285 masakriranih) i čak 1.406 djece raznog uzrasta (od toga zaklano 701, a spaljeno 70). Ukupno 2.806 lica. Pored toga, lakše ili teže je ranjeno 634, a zarobljeno 251 lice (uglavnom žena i djevojaka). Krivicom albanskih vlasti koje nijesu organizovale prijem izbjeglica stradalo je još 119 muškaraca, 266 žena i 477 djece od hladnoće tokom zbjega, odnosno još 103 ljudi koji su preminuli od gladi. Ukupno 935 osoba. Cifra stradalih se tako penje na 3.741 lice (2.806 ubijenih i 935 osoba naknadno preminulih)".

Živković navodi i da su zapaljene 1.763 kuće u opštinama Bistrica, Rasovo, Lozna, Korita i Sjeničke Bare.

Svjedočanstva o masakru

U svojoj knjizi "U gerili" (Titograd, 1963) narodni heroj Savo Joksimović piše: "To jutro bubanjska gerilska grupa slušala je vrisak žena i djece, halak četnika, potmule pucnje, požar i dim. Vidjeli su golu i bosu djecu, raščupane i razdrljene žene. Kamen da proplače, ali ne i ostrvljene četničke zvijeri. U malom bošnjačkom selu Visočka, u kući Lata Bučana bilo se zatvorilo 12 žena i djece. Emina, stara 20 godina, jedina je davala otpor puškom. Kad joj je nestalo metaka, pokušala je da pređe u susjednu kuću i potraži municiju, ali je četnik uhvati. Ona mu reče: Ako si Crnogorac, da si mi pobogu brat, obraz mi sačuvaj a krv ti halal. Drugi četnik je ubi u rukama prvog. Zapališe kuću i mrtvu je ubaciše da i ona izgori pored oca Lata, žene mu Kime, sina mu Meha od 18 godina, Ajne s dvoje djece od kojih je jedno imalo 3, a drugo 5 godina i Crnovršanin Numana sa majkom i dvoje djece od 6 i 7 godina".

Četnici su na Božić ubili i 73-godišnjeg Muja Milutinovog Poturnjaka (Poturčekić) iz Mokrog Luga, koji je prihvatio islam. On se zadesio, nakon četničkog zauzimanja Bistrice, među zarobljenima koji su zatvoreni u kuću bistričkog kahvedžije Emina Čindraka, gdje je trebalo da svi budu zapaljeni. O tome svjedoči izjava Šećura Brčvaka u Rasovu 1. augusta 1914, za dokumentarni film "Svjedoci četničkog genocida u Limskoj dolini (1941-1945)":

 "Kada su četnici izveli na strijeljanje, lokalni četnik ga je prepoznao i zatražio da skine kapu (fes) u zamjenu da mu poštedi život. Mujo je podigao glavu i rekao: - Neću, vala. Ja sam jednom mijenjao vjeru i dosta? Nezadovoljan odgovorom, četnik ga je prvo udario kundakom u leđa, od čega je Mujo pao na zemlju, a zatim ga, pred očima zarobljenih Bistričana, ubio hicem iz puške."

Monstruoznost četnika Draže Mihailovića i Pavla Đurišića bila je bez granica. Milutin Šćekić iz Berana svjedočio je tokom suđenja četniku Vojislavu Lukačeviću u Beogradu: 

- Lukačevića poznajem iz vremena kada su četnici poveli akciju u Sandžaku (Bjelopoljski srez) i popalili 50 sela i zaklali 2.700 lica. Jedan četnik umakao je hljeb u krv zaklanog djeteta i jeo. To je bio Jagoš Korać (komandant Mojkovačkog bataljona).

Nakon kapitulacije Italije 1944, sve veći broj četnika je prelazio u partizanske redove, a zločini nad Bošnjacima Bistrice su se nastavili. Naime, borci Bjelopoljskog partizanskog odreda, koje je vodio predratni komita iz Mojkovca Panto Bogavac, ubili su više bošnjačkih civila koji su imali uredne dozvole za kretanje.

Tada su ubijeni i trgovci iz tog mjesta: Juso Hadžibegović, Arslan Hadžibegović, Rizo Hadžibegović, Plavo Pilica, Murat Pilica, Smail Mahmutović, Halit Čindrak, Sado Zoronjić i Šaćir Zoronjić. Nakon toga provedena je istraga te je strijeljan komandir jednog partizanskog voda Uroš Bošković. Panto Bogavac je sa nekoliko izvršilaca tog zločina pušten iz zatvora, a službena vijest je bila da je pobjegao.

U svom zaključku Kemal Zoronjić ističe da novim komunističkim vlastima nakon 1945. nije bilo stalo da rasvijetli četničke zločine, posebno one nad Bošnjacima, jer su krajem 1944. i početkom 1945. četnici iz Limske doline i sjevera Crne Gore, kada se već znalo ko će biti pobjednik, masovno prelazili u partizane.

A nakon oslobođenja zauzeli su značajne pozicije u vlasti. Pisanje o tim zločinima nije bilo dozvoljeno, a govor je bio tih i u ilegali. Kada se dešavalo da prijave budu podnesene, slijedile su prijetnje i pritisci pa su mnogi svjedoci bili prisiljeni da sele u Bosnu, na Kosovo, u Makedoniju ili Tursku.