Državni sud je Dragoljubu Kunarcu, optuženom za zločine u Foči, izmijenio mjeru zabrane napuštanja boravišta na način da mu je, umjesto kućnog pritvora, ograničeno kretanje na području općine.

Iz Suda su pojasnili da je optuženom za zločine u Foči i dalje zabranjeno putovanje, sastajanje sa određenim osobama, te da je obavezan javljati se nadležnoj policijskoj stanici tri puta sedmično, objavio je Detektor.

On je u februaru ove godine prebačen u Bosnu i Hercegovinuiz Njemačke, gdje je bio na odsluženju 28-godišnje kazne zatvora, na koju ga je osudio Haški tribunal za više silovanja te za porobljavanje dvije žene koje je potpuno lišio kontrole nad njihovim životima i prema njima postupao kao prema svom vlasništvu.

Trenutno mu se sudi za zločine u Foči. Prema optužnici, Kunarac je u svojstvu komandira specijalne jedinice Vojske Republike Srpske (VRS) zvane "Žaga", s drugim uniformisanim i naoružanim pripadnicima "Žagine" jedinice, 27. i 28. jula 1992. s područja sela i zaselaka Kobilja Ravan, Luke i Falovići - Potpeće, u okviru progona, učestvovao u ubistvima najmanje šest osoba, te mučenju i nanošenju snažne fizičke i psihičke patnje zarobljenim civilima, kao i deportaciji civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti.

Kunarac se tereti i da je, prilikom napada na civile bošnjačke nacionalnosti, učestvovao u paljenju kuća i imovine.

Pušten na slobodu

Zločini monstruma iz Foče Dragoljuba Kunarca: "Rekli su mi da ću roditi srpsku djecu, svake noći su nas silovali"

- Zabrane Sudskog vijeća Suda BiH su "prazno slovo na papiru". Dragoljub Kunarac nije smio biti na slobodi. Presuđeni ratni zločinac koji je pred Haškim tribunalom već odslužilo 28-godišnju kaznu za najmonstruoznije zločine silovanja nađe se na slobodi.

Ovakva odluka direktno ugrožava dostojanstvo preživjelih žrtava i svjedoka, te šalje poruku nesigurnosti onima koji decenijama čekaju potpunu pravdu - izjavila je Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja "Žena - žrtva rata".

Tri decenije nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, normativni okvir koji je trebao osigurati povratak, sigurnost i dostojanstvo žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu, pokazuje se kao duboko nedovršen i strukturno nedjelotvoran.

Slučaj Dragoljuba Kunarca, pravosnažno osuđenog za zločine protiv čovječnosti, uključujući sistematska silovanja, mučenja i seksualno porobljavanje žena u Foči, razotkriva fundamentalne limite tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini: diskrepanciju između formalno-pravnog okončanja krivične odgovornosti i stvarnog, društveno-psihološkog zatvaranja ratnih trauma.

Presude Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u predmetu Kunarac imale su historijski značaj, međutim, njihova normativna snaga ostaje ograničena ukoliko se ne reflektira u postkonfliktnim društvenim praksama i politikama koje osiguravaju trajnu zaštitu žrtava.

Čeka se odluka

Hasečić i žrtve na ročištu: Da li će Sud BiH silovatelja i zločinca Kunarca pustiti da se slobodno šeta Fočom

U tom smislu, odluka kojom se Kunarcu omogućava slobodno kretanje unutar Foče, prostora u kojem su počinjeni zločini za koje je osuđen, ne može se promatrati isključivo kroz prizmu formalne zakonitosti. Dok je retributivna pravda djelimično zadovoljena izricanjem i izvršenjem kazne, restorativna komponenta, koja podrazumijeva priznanje patnje, osiguranje sigurnosti i prevenciju retraumatizacije, očigledno izostaje.

Ovakva situacija generira ozbiljne implikacije po održivost povratka, definiranog u Aneksu VII kao pravo, ali i kao proces koji pretpostavlja minimalne sigurnosne, institucionalne i društvene garancije. Povratak, u tom kontekstu, ne može biti reduciran na statističku kategoriju niti na administrativno evidentiran čin. On podrazumijeva mogućnost života bez straha, bez kontinuirane psihološke izloženosti traumatskim podsjetnicima, te uz postojanje jasnih mehanizama institucionalne zaštite.

Prisustvo osuđenog ratnog zločinca u neposrednom životnom prostoru preživjelih žrtava proizvodi efekat sekundarne viktimizacije. Taj fenomen, prepoznat i u savremenim kriminološkim i pravnim studijama, odnosi se na ponovnu izloženost žrtava traumatskim iskustvima usljed neadekvatnog institucionalnog odgovora. U konkretnom slučaju, sekundarna viktimizacija je strukturalna posljedica nedostatka koordinirane politike koja bi integrirala pravosudne odluke s potrebama i pravima žrtava.

Dodatno, ovakve odluke reflektiraju širi problem fragmentiranog institucionalnog pristupa u Bosni i Hercegovini, gdje različiti nivoi vlasti i pravosudni organi djeluju bez koherentne strategije tranzicijske pravde. Izostanak sistemskog pristupa dovodi do situacije u kojoj se formalna pravda provodi izolirano od društvenog konteksta, čime se proizvode efekti koji su u suprotnosti s njenom osnovnom svrhom.

U teorijskom smislu, ovdje je riječ o neuspjehu implementacije koncepta "restitutio in integrum" u njegovom širem, postkonfliktnom značenju. Iako je nemoguće u potpunosti obnoviti stanje prije počinjenih zločina, obaveza države jeste da minimizira posljedice i osigura uvjete u kojima žrtve mogu ostvariti svoja prava bez dodatnih opterećenja. U odsustvu takvih uvjeta, pravda ostaje parcijalna i selektivna.

Stoga se postavlja pitanje: može li se govoriti o uspjehu tranzicijske pravde u društvu u kojem se žrtve i počinioci ponovo susreću u prostoru svakodnevnog života, bez adekvatnih zaštitnih mehanizama? Odgovor, čini se, nadilazi pravnu argumentaciju i ulazi u sferu političke odgovornosti i etičkog opredjeljenja društva.