Dok se slavi u Bosni i Hercegovini i širom svijeta, nakon što je reprezentacija Bosne i Hercegovine u Cardiffu izborila plasman u finale baraža za Svjetsko prvenstvo, pažnju javnosti nije privukla sportska radost – već licemjerno politikanstvo.
Nebojša Vukanović, zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, odlučio je komentarisati atmosferu na tribinama i ukazati na navodni "manjak državnih simbola".
- Skoro da nije bilo zastava BiH – tvrdi Vukanović, dok su po njegovom viđenju dominirale zastave s ljiljanima.
Pa šta je problem što se uz sadašnje državne zastave našla i ona s ljiljanima? Ljiljani nisu tek simbol – oni su historija, otpor i odbrana države. Za većinu građana Bosne i Hercegovine nose duboku historijsku i emotivnu vrijednost.
Ali Vukanoviću, koji se svakodnevno dodvorava Bošnjacima ne bi li se dočepao državne ministarske fotelje, ljiljani odjednom smetaju. Ili su mu uvijek smetali?
Njegov problem nije što u manjem bh. entitetu dominiraju crveno-plavo-bijele zastave, dok državne nema, već što se na tribinama pojavila zastava koja podsjeća na historiju i herojski otpor. Smeta mu i što su dresovi reprezentacije plavo-bijeli, što on odmah povezuje s ljiljanima – kao da je riječ o prijetnji njegovim političkim interesima, a ne o sportu ili patriotskoj simbolici.
Ovo nije briga za državu – ovo je poruka negiranja historijskih činjenica o Bosni i Hercegovini, državi koja je 22. maja 1992. postala međunarodno priznata članica Ujedinjenih nacija. Upravo su se ljiljani zavihorili u New Yorku prije 34 godine, zastava koja je bila državna sve do 1998. kada je, odlukom tadašnjeg visokog predstavnika Carlosa Westendorpa, nametnuta plavo-žuta neutralna verzija.
Dok MUP RS-a po nalogu Milorada Dodika kažnjava zbog ljiljana, istovremeno zatvara oči pred otvorenim mahanjem četničkim zastavama.
Ljiljani su već decenijama meta onih koji bi izbrisali sjećanje na period 1992–1995. Progone ih, dok se zastave s mrtvačkim lobanjama šire na svakom skupu u RS-u bez ikakve osude.
Ali ljiljani, simboli otpora i opstanka, neće nestati. Oni su zapisani u historiji, u srcima onih koji vole ovu zemlju i neće biti izbrisani ni policijskim represijama, ni licemjernim politikama, ni besramnim progonima.
Svaka zastava s ljiljanima na tribinama, u školama ili javnim prostorima je poruka: Bosna i Hercegovina je država svojih heroja i svojih simbola i niko to ne može promijeniti.
Žao nam je Vukanoviću, ali ljiljane ne damo!
Zastava s ljiljanima nije samo komad platna na kojem su ucrtani simboli. To je svjedočanstvo naše historije, naših borbi i naših težnji za slobodom. Svaki ljiljan na njoj podsjeća na one koji su dali sve, mnogi svoje živote, da bi ova zemlja bila sačuvana.
U vremenu kada političke igre i nacionalna prepucavanja često brišu ono što je suštinsko, zastava s ljiljanima ostaje znak nepokolebljivog ponosa. Ona nas podsjeća da identitet ne može biti prodan, potcijenjen niti zaboravljen. Kada ljudi podižu ovu zastavu na sportskim utakmicama, kulturnim manifestacijama, oni ne slave samo simbol – oni potvrđuju svoju vezu sa historijom i zajednicom kojoj pripadaju.
Nažalost, često svjedočimo scenama gdje prisustvo ovog simbola biva umanjeno, ignorisano ili čak osporavano. Upravo tada njegova vrijednost dolazi do izražaja: ljiljani nisu tu da budu ukras; oni su podsjetnik da istinski ponos ne može biti zanemaren ni kupljen, ni zatajen, ni skriven.
Zastava s ljiljanima je više od simbola države – ona je zastava svih onih koji čuvaju sjećanje, čuvaju identitet i vjeruju u budućnost koja se gradi na temeljima poštovanja i slobode.

