Trumpizam se često tumači kao povratak realizmu nakon decenija liberalnog poretka. U tom čitanju Donald Trump navodno napušta ideološko misionarstvo, prihvaća logiku sfera utjecaja i fokusira američku moć na "stvarne" interese. U određenoj mjeri ta dijagnoza nije pogrešna. Liberalni projekt beskonačnog izvoza demokracije i humanitarnih ratova doista je proizveo više haosa nego stabilnosti.
Mamac za birače
Međutim, upravo tu počinje problem. Trumpizam nije korekcija liberalne hegemonije, nego njezina karikatura. On zamjenjuje ideološku iluziju jednako opasnom, svijetom svedenim na merkantilizam, cinizam i golu silu, bez prava, normi i institucionalne odgovornosti. To ga čini ne samo nekonzistentnim nego i duboko licemjernim i dugoročno destabilizirajućim.
Trump se predstavlja kao zaštitnik konzervativnih vrijednosti, porodice, morala, tradicije i "normalnosti". No ta retorika služi prvenstveno kao mamac za frustrirane i dezorijentirane birače. Činjenica da se njegovo ime pojavljuje u Epsteinovim dokumentima, koji ga dovode u vezu s maloljetnicama, nije tek osobni skandal, nego razotkriva strukturalno licemjerje trumpizma. Ovdje nije riječ o moraliziranju, nego o političkoj logici. Pokret koji se legitimira vrijednostima koje sam sistemski krši ne gradi poredak, nego kult sile i ličnosti. To nema nikakve veze s klasičnim konzervativizmom.
U tom smislu paralela s putinizmom je neizbježna. Vladimir Putin uživa znatnu popularnost, naročito na Balkanu, među kvazidesničarskim krugovima koji ga vide kao branitelja tradicije i borca protiv liberalne dekadencije. No isti taj režim zatvara vlastite građane zbog protivljenja ratu, guši svaku autonomnu instituciju i vlada isključivo represijom. Putin, kao i Trump, koristi tradicionalizam kao ideološki štit, dok u stvarnosti provodi autoritarni oportunizam.
Ključno je, međutim, shvatiti da ni putinizam ni trumpizam nisu prolazni fenomeni. Oni su odgovor na krizu liberalnog poretka i trajat će upravo zato što nude jednostavne odgovore na složene probleme. Upravo ta trajnost čini ih opasnima.
Nametanje volje
Trumpov vanjskopolitički realizam često se brani prizivanjem sfera utjecaja. Priznavanje da velike sile imaju sigurnosne interese u svom okruženju nije samo realističko nego i povijesno uvjetovano. Problem nastaje kada se ta ideja liši svakog pravnog i institucionalnog okvira. Trumpov pristup nije realizam u tradiciji Kennana ili Morgenthaua, nego merkantilistički voluntarizam. Svijet se shvaća kao tržište, politika kao trgovina, a moć kao sposobnost nametanja volje.
U tom okviru izjave poput one da je Grenland "američki" nisu retoričke ekscentričnosti, nego signal da pravo vrijedi samo dok služi jačima. Kada najveća sila svijeta relativizira suverenitet, granice i međunarodno pravo, posljedice su globalne.
Za Balkan je takav poredak posebno poguban. Ako načelo da jači uzima postane legitimno, otvara se prostor za lokalne imitacije. Ako Trump može reći da Grenland pripada Americi, zašto neko ne bi tvrdio da Bosna pripada Srbiji. Ako se sfere utjecaja shvate kao dozvola za dominaciju, a ne kao mehanizam stabilnosti, male i krhke države postaju roba u pregovorima moćnih.
Na prostoru koji već pati od slabih institucija, nerazriješenih ratova i etničkog nacionalizma, trumpizam potvrđuje najgore instinkte, da su pravo i pravda iluzije, a sila jedini argument.
Evropa bez uloge
Trumpova Amerika će se postupno povlačiti iz Evrope jer je njezin stvarni rival Kina, a ne Rusija. No to povlačenje neće značiti evropsku emancipaciju. Naprotiv, Sjedinjene Američke Države činit će sve da spriječe Evropu da postane politički subjekt, jer bi to značilo novog konkurenta. Evropa se tako nalazi u paradoksalnom položaju, ostavljena sama, ali nesposobna preuzeti odgovornost. Njezin najveći problem nije izolacija, nego potpuna beznačajnost, posljedica dugogodišnjeg odbijanja da bude sila, a ne samo moralni projekt.
Najveća opasnost trumpizma nije Donald Trump kao osoba, nego činjenica da on artikulira poredak u kojem pravo, norme i institucije vrijede samo dok ih podržava moć. Kao i putinizam, trumpizam je simptom svijeta koji se vraća logici sile kao temelju poretka. Takav svijet možda donosi privremenu stabilnost velikima, ali za male narode znači trajnu nesigurnost. U njemu nema saveznika, postoje samo privremeni interesni aranžmani.
Zato trumpizam ne treba promatrati kao eksces, nego kao dugoročni izazov. On ne nudi održiv međunarodni poredak, nego kratkoročnu ravnotežu straha. Povijest pokazuje da se takve ravnoteže uvijek lome, najčešće na leđima onih koji su najslabiji.
