Osamnaesti je januar 1977. godine. Zima kakvu samo Bosna može iznjedriti – oštra, teška i siva. Na Batajničkom aerodromu, maršal Josip Broz Tito, već uveliko zagazio u devetu deceniju života, ispraćen je na put za Libiju. Formalni pozdravi, stisci ruku, protokolarni osmijesi. Među onima koji mu mašu je i Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, u narodu poznatiji kao jugoslavenski premijer. Mostarac. Hercegovac žilavog kova i britkog uma. Titov čovjek od apsolutnog povjerenja i, što je u tom sistemu bilo daleko važnije, jedan od rijetkih s kojim je starac razgovarao bez političkih rukavica.

Niko od prisutnih nije mogao znati da je taj stisak ruke posljednji. Dok je Titov avion uzlijetao prema Tripoliju, Bijedićev mali Learjet 25 sletio je sa Surčina da preuzme premijera i njegovu suprugu Raziju na kratak let do Sarajeva. Čekala ga je sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista BiH. Rutinski zadatak.

Sarajevski aerodrom tog dana nije dočekao Džemala Bijedića. Njegov avion, umjesto na pistu, zabio se u zaleđeni vrh planine Inač iznad Kreševa. U gomili isprepletenog metala i snijega ugašeno je osam života. Među njima i život čovjeka koji je, po mnogima, bio posljednja brana nadolazećoj kataklizmi.

Službena istina, kao i uvijek, bila je brza, efikasna i umirujuća. Formirana je državna komisija. Izvještaj, završen 25. marta, bio je precizan i tehnički dotjeran. Krivica je svaljena na tri faktora: ljudska greška, loši vremenski uslovi i nedovoljna koordinacija. Glavni krivac: kopilot Murat Hanić, posthumno ocijenjen kao "pilot ispod prosjeka". Navedeno je da je avion u vrh planine udario brzinom od 378 km/h, daleko iznad propisane za tu fazu leta. Kraj priče. Slučaj zatvoren. Jugoslavija je mogla nastaviti da tuguje za svojim premijerom, uvjerena u tragičnu, ali slučajnu prirodu njegove smrti.

Ali u provinciji, tamo gdje se istina ne čita iz partijskih biltena već osjeća u zraku, priča nikada nije imala tako jednostavan kraj.

Pukotine u zvaničnoj verziji

Već na prvi pogled, službeni izvještaj bio je pun nelogičnosti koje su vrijeđale zdrav razum. Zašto bi se za prevoz drugog čovjeka države, u meteorološki složenim uslovima, u posadu aviona postavljao pilot "ispod prosjeka"? Prvobitno određen za kopilota bio je Branko Vujičić, iskusan zrakoplovac. U posljednji čas, odlukom šefa Vazduhoplovne službe SIV-a, Vujičić je zamijenjen Hanićem. Slučajnost? Možda. Ali u svijetu u kojem se Titov doručak planirao sa vojnom preciznošću, takve slučajnosti ne postoje.

Dalje, istraga je otkrila neslaganje između izvještaja Grupe za kontrolu letenja i finalnog Komisijskog izvještaja oko vremena posljednjeg javljanja posade. Sitnica, reći će neko. Ali u rekonstrukciji avionske nesreće, minute i sekunde su vječnost. Ta "sitnica" otvarala je prostor za sumnju da je komunikacijski zapis bio predmetom naknadne obrade.

Avion, američki Learjet, bio je star svega dvije godine i opremljen najsavremenijom navigacionom opremom tog doba. Zapis razgovora iz kokpita nije pokazivao ni traga panici niti je spominjao bilo kakav tehnički kvar. Sve je bilo normalno, do trenutka kada je prestalo biti išta. Kao da je planina izronila niotkuda. Kao da posada nije znala gdje se nalazi.

„Mnogo znam, osjećam da će me ubiti“

Da bismo razumjeli zašto je smrt Džemala Bijedića više od tragedije, moramo prvo objasniti stanje u politici tadašnje Jugoslavije na izdisaju. Tito je bio biološki pri kraju. Pitanje njegovog nasljednika nije bilo samo kadrovsko, već pitanje opstanka države. U toj areni borila su se dva nepomirljiva koncepta: jedan, avnojevski, decentralizovan, koji su predstavljali Edvard Kardelj i republička rukovodstva, i drugi, centralistički, unitarni, čija je udarna pesnica bila Jugoslavenska narodna armija (JNA) i beogradski politički krugovi.

Džemal Bijedić nije bio samo premijer. Bio je Bošnjak koji je savršeno balansirao. Odan Titu i Jugoslaviji, ali istovremeno i nepokolebljivi čuvar političke ravnopravnosti Bosne i Hercegovine. Njegov utjecaj je rastao, a Tito mu je, po svjedočenjima, nudio i treći mandat, što je bio presedan. Mnogi su ga vidjeli kao prirodnog nasljednika, čovjeka kompromisa koji bi mogao voditi državu nakon Tita.

Upravo tu leži motiv. Za JNA i velikosrpske centraliste, Jugoslavija kompromisa bila je anatema. Njima je trebala čvrsta ruka i država pod dominacijom Beograda. Bijedić, kao popularni i sposobni Bošnjak musliman na čelu sistema, bio je nepremostiva prepreka takvom scenariju.

Njegov rođak, Bahrudin Bijedić, godinama kasnije je u svojim sjećanjima zabilježio Džemalove riječi, izgovorene u uskom krugu prijatelja nekoliko mjeseci prije smrti: „Mnogo znam, osjećam da će me ubiti“. Govorio je o paralizi sistema, o tome kako je Tito postao "Jovankin zarobljenik" i o dubokim razdorima u vrhu. Nije to bila paranoja. Bila je to hladna procjena čovjeka koji je vidio kuda stvari idu.

Sjenka Jovice Stanišića nad Kreševom

Najmračniji i najuznemirujući trag u ovoj priči pojavio se decenijama kasnije, kroz svjedočenje koje je zabilježio novinar Mirko Šagolj. Njemu je, navodno, prišao bivši major JNA, tvrdeći da je sa svojom ekipom prvi stigao na mjesto nesreće. Njihov zaključak, kako je tvrdio, bio je zastrašujući: visinomjer (altimetar) u avionu bio je namjerno podešen da pokazuje 20 metara veću visinu od stvarne. U planinskom letu po gustoj magli, tih 20 metara razlike je smrtna presuda.

No, ono što slijedi ledi krv u žilama. Prema istom svjedočenju, nakon što je ta prva ekipa obavila uviđaj, na teren je stigla savezna vojno-policijska ekipa. Komandu nad cijelim područjem i istragom preuzeo je tada mladi i nepoznati operativac Službe državne bezbjednosti – Jovica Stanišić.

Ime koje će decenijama kasnije postati sinonim za najmračnije operacije režima Slobodana Miloševića, za eskadrile smrti i tajne ratove. Njegovo prisustvo na Inaču 1977. godine, ako je svjedočenje tačno, baca sasvim novo svjetlo na cijeli događaj. To više nije samo teorija zavjere, nego potvrda. Modus operandi Službe koja je svoje neprijatelje uklanjala precizno, ostavljajući iza sebe samo pitanja i "nesretne slučajeve".

Smrt Džemala Bijedića bila je nenadoknadiv gubitak za Jugoslaviju, ali za Bosnu i Hercegovinu bila je uvod u katastrofu. Odlaskom njenog najmoćnijeg zaštitnika u Beogradu, otvoren je prostor za snage koje su joj već tada crtale nove granice i spremale joj sudbinu plijena. Politički kišobran koji je stajao iznad nje bio je slomljen.

Da li je Džemal Bijedić žrtva atentata? Čvrstih, materijalnih dokaza zapečaćenih u nekom arhivu vjerovatno nikada nećemo vidjeti. Ali zbir indicija, nelogičnosti službene verzije, snažan politički motiv i pojava zlokobnih imena na mjestu tragedije, čine priču o "nesreći" toliko šupljom da kroz nju fijuče ledeni vjetar s planine Inač. Magla koja se tog januarskog dana spustila na planinu Inač nikada se, zapravo, nije u potpunosti podigla sa bosanskohercegovačke političke scene. Samo je postajala gušća.