Fondacija "Sidran", osnovana s ciljem očuvanja i promoviranja lika i djela jednog od najvećih bosanskohercegovačkih i regionalnih književnika Abdulaha Sidrana, s ponosom najavljuje drugo izdanje festivala "Sidranovi dani".

Manifestacija, koja će biti održana od 1. do 4. oktobra, donosi bogat program posvećen Sidranovom stvaralaštvu, obilježavajući tako i rođendan ovog velikog pisca koji je 2. oktobra.

- Naše je da se opiremo zaboravu do posljednjeg daha - poručuju iz Fondacije, naglašavajući važnost održavanja sjećanja na Sidrana i širenja znanja o njegovom osebujnom i bogatom stvaralaštvu.

Prvi "Sidranovi dani", održani prošle godine, pokazali su se kao veliki uspjeh, a ovogodišnje izdanje obećava još raznovrsniji i zanimljiviji sadržaj, s posebnim naglaskom na interaktivnost i multidisciplinarnost.

U nastavku donosimo detalje našeg razgovora s Mirandom Sidran, kćerkom Abdulaha Sidrana, koja će nam otkriti detalje o radu Fondacije, programu predstojećih "Sidranovih dana", ali i podijeliti sjećanja na svog oca, velikog pisca i čovjeka.

Prije nekoliko godina u Sarajevu je osnovana Fondacija "Sidran", institucija koja će brižljivo čuvati sjećanje na lik i djelo jednog od najvećih pisaca savremene bosanskohercegovačke i regionalne književnosti Abdulaha Sidrana. Šta je ono što je u centru pozornosti Fondacije kada je riječ o radu i aktivnostima? Čime će se sve baviti Fondacija "Sidran" u periodu koji slijedi?

- Tako je. Fondaciju "Sidran" osnovao je sam Abdulah Sidran 2022. godine, znajući da je riječ o zadužbini koju ostavlja u amanet i na odgovornost onima koji ostaju iza njega da upravo, kako ste rekli, brinu za održavanje sjećanja na, ali i za širenje znanja o njegovom osebujnom i bogatom stvaralaštvu.

Vidimo kako je u mnogim primjerima riječ o bitkama i borbama koje uglavnom dovode do odustajanja. Djela mnogih naših velikih pisaca pomalo prekriva prašina zaborava. Naše je da se opiremo tome do posljednjeg daha.

Čini mi se, kako sada stvari stoje, da će Fondacija "Sidran" ipak uspjeti održati svoje postojanje, aktivnosti, programe, uveliko zahvaljujući podršci poštovatelja stvaralaštva Abdulaha Sidrana, kojih među odgovornim donositeljima odluka ima dovoljno da nam daje pravo na ovakav (oprezni) optimizam.

S tim u vezi ću spomenuti da smo prilikom prvog programa koji smo organizirali u sklopu Dana Kantona Sarajevo u maju 2024. godine, zahvaljujući podršci pisca, reditelja i tadašnjeg direktora Bosanskog kulturnog centra Jasmina Imamovića, najavili osnivanje festivala kulture "Sidranovi dani".

Prvi je održan od 1. do 4. oktobra jer smo željeli obilježiti tatin 80. rođendan. Bila je to veoma hrabra odluka, ali znamo da hrabrima sreća pomaže. Nije da nam je sreća bila neophodna, neophodna nam je bila podrška institucija kulture i odgovornih funkcionera, koju smo i dobili od vrha Vlade Kantona Sarajevo.

Nesebičnu podršku nam je nastavilo davati i rukovodstvo BKC-a, potom Kamernog teatra 55, Općine Centar Sarajevo, prijatelji reditelji, pisci, glumci, novinari, kojima nikada nije na odmet ponoviti riječi zahvalnosti. Tako su prvi "Sidranovi dani" održani, može se slobodno reći, s velikim uspjehom i na zadovoljstvo mnogobrojne publike.

Kakav će biti program drugog izdanja ovog festivala, koje nam se uveliko bliži? Hoće li biti značajnije razlike u odnosu na prošlogodišnje izdanje?

- Program drugih "Sidranovih dana" otvaramo izložbom fotografija velikog umjetnika fotografije, tatinog i mog prijatelja, Milomira Kovačevića Strašnog, u Brusa bezistanu u srijedu, 1. oktobra, u 18.30 sati. U programu će učestvovati i poznati bend s najzabavnijim imenom i najboljim retro zvukom - Nastavnik Kosta i zdravo starenje! Kako pred njihove popularne nastupe u jazz klubu "Jazzbina" obično najavljuju, bend će nas "provesti kroz nostalgičnu muzičku vožnju" i izvesti neke od poznatih pjesama iz filmova rađenih prema Sidranovim scenarijima.

U 20.00 sati bit će izveden poetski performans "Duh Sidranov, eno, lebdi nad Miljackom", u kom učestvuju glumica Mona Muratović, akordeonistica Raisa Šehu, a režiju potpisuje Zoran Lešić, sve u dramaturškom konceptu Mirjane Blažević Lešić. Ovaj poetski performans bit će izveden i naredne dvije večeri s obzirom na mali broj publike koji može prisustvovati u Maksinom pozorištu Despića kuće.

Ovdje bih naročitu zahvalnost izrazila Indiri Kučuk Sorguč, direktorici Muzeja Sarajeva, koja je svojim profesionalnim pristupom, vještinama, znanjem i obrazovanjem, umnogome doprinijela našoj odlučnosti i uvjerenju da nastavimo s kreiranjem programa koje će publika u Sarajevu, vjerujemo i šire, imati zadovoljstvo pogledati upravo u dva muzejska prostora kojima upravlja kao direktorica Muzeja Sarajeva. 

U četvrtak, 2. oktobra, u 20.00 sati u galeriji CeKa Charlama u Centru Skenderija, bit će promoviran CD Nedima Zlatara, muzičara, kantautora, producenta, kolumniste portala "Nomad", kada će publika moći uživati u kompozicijama inspiriranim Sidranovim stihovima koje na CD-u govore glumci Alban Ukaj i Benjamin Bajramović. Promociju prati i interaktivna postavka - izložba odabranih Sidranovih stihova u kreaciji dizajnerice Amre Sidran.

Novootvoreni Interpretacijski centar !Planet Sarajevo" bit će mjesto na kojem će u petak, 3. oktobra, biti održan razgovor o temi "Poetike u Sidranovim scenarijima", a koji će voditi pisac i profesor Senadin Musabegović, pjesnik, prevodilac i antologičar Slobodan Blagojević (nedavno objavio monumentalno, trotomno izdanje "Velike knjige lirske poezije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas", u koje je uvrstio i nekoliko Sidranovih pjesama), te veliki pjesnik i akademik Mile Stojić.

Posebno zadovoljstvo nam je pričinio veliki glumac Izudin Bajrović, prihvativši da u ovom dijelu programa govori Sidranove odabrane stihove.

Poznati reditelj i domaćin uglednog Ateljea "Figure", Saša Mašić, kao naš prijatelj i vrhunski profesionalac, prihvatio je da se u "Figurama", a dokle god možemo, održava posljednji program u okviru "Sidranovih dana".

Taj program ne nazivamo "zatvaranjem" festivala, vjerujući da dani u kojima se sjećamo stihova, mudrosti, aforizama, anegdota, koračanja po ulicama Grada dijeleći svakodnevicu s njegovim građanima kao osnovnu svrhu svoga bivstvovanja i crpeći građu za književnost iz kontakta s njima, dakle, uvjereni da ti dani ne završavaju.

U programu u subotu, 4. oktobra, u "Figurama" će glumac Aleksandar Seksan čitati odabrane pjesme Abdulaha Sidrana, a kompozitor, kantautor, osnivač čuvene grupe Rezonansa, u čijem studiju BLAP je '80-ih i '90-ih snimana gotovo sva muzika u Sarajevu, dragi prijatelj Brano Likić, promovirat će svoj muzički CD "Sidran" i počastiti publiku premijernom izvedbom nekoliko numera s tog CD-a.

Kakvi su Fondaciji općenito planovi s ovim festivalom? Planirate li svojevrsno širenje, sadržajno i/ili konceptualno, u godinama koje dolaze?

- Naša je namjera održavati festival jedanput godišnje, u datumima oko pjesnikovog rođendana. Nismo u tome pokolebani niti u jednom momentu.

Imamo sjajne razgovore i saradnju s nadležnima u našem kantonu, u pojedinim gradskim općinama, i sigurni smo da će strateška partnerstva biti okvir za naše djelovanje u zajedničkom opredjeljenju da naše kulturno blago koje se očituje i u djelima Abdulaha Sidrana čuvamo, njegujemo i dajemo na prepoznavanje staroj i upoznavanje novoj publici.

Rahmetli Sidran je u jednom svom javnom istupu rekao da u svojoj književnoj sehari čuva rukopise koji će jednog dana, govorio bi da će se to desiti nakon njegove smrti, ugledati svjetlo dana. Da budem konkretan, govorio je o novim scenarijima. Koliko je bogata Sidranova spisateljska ostavština, tj. ima li neobjavljene rukopise koji bi mogli uskoro biti dostupni i široj čitalačkoj publici?

- Upravu ste. To je jedan od naših zadataka, to je možda i najteži dio za realizaciju, s obzirom na siromaštvo naše društvene zajednice. Mislim konkretno na nedostatak, potpuni izostanak zapravo, finansijskog temelja za bilo kakav početak rada na osmišljavanju produkcije narednog filmskog ostvarenja prema scenariju Abdulaha Sidrana.

A imamo dovršene scenarije za "trećeg oca" (iz trilogije "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu"), potom za seriju prema romanu Meše Selimovića "Tvrđava", za film "U Zvoriku ja sam ostavio svoje srce" i drugo.

Kako je biti kćerka Abdulaha Sidrana? Kakav je bio Vaš odnos u djetinjstvu, a kakav kasnije? Iako su Vas o ovome novinari pitali i ranije, iznova je zanimljivo dobiti odgovor iz razloga što malo ko ima priliku rasti uz osobu koja je ostavila značajan trag ne samo na domaćoj i regionalnoj, već i na evropskoj umjetničkoj sceni. To je, svakako, ogromna privilegija i čast.

- Hvala Vam na tom pitanju, nije mi nimalo mrsko na njega odgovarati, samo je teško dati kratak odgovor.

Tati je bilo važno da razgovaramo i da slušamo jedni druge pozorno. Od doručaka i čitanja dnevnih novina, kroz dan, razilaženja po dnevnim obavezama, do kasnog ručka. Važno mu je to bilo uvijek, sjedjeti zajedno za stolom i razgovarati. Muzika mu je bila, čini mi se, važnija od svega. Tako bi nas budio, pustio bi neku ploču. Imao je istančan muzički ukus, profinjen, poseban. Imao je i divan glas.

Bio je tužan u neobičnim kućnim situacijama, npr. kada počinjem ili završavam s čitanjem neke dobre knjige: "Ah, kako bih volio da mogu sada prvi put čitati Don Kihota."

Volio je kuhati jednostavna jela i to nakon ručka s mamom koja bi pravila male porcije zdravije hrane, onda bi on "spičio špagete".

Bio je duhovit neizmjerno, do suza nas je dovodio, spontano, usput. Naučio me je jezičkim rečeničkim vratolomijama valjda kada sam tek krenula u školu. I šatrovačkom. Neke rečenice je ponavljao  - "Važno je odvojiti bitno od nebitnog", "Ništa nije tako važno kao što izgleda, a ništa nije ni tako nevažno kao što izgleda", "Budimo laki jedni drugima"... Njegove rečenice kroz dan, po kući, imale su ljepotu najljepših bosanskih ćilima, dobrotu najdivnijih didova i nana, mirnoću tisućljetnih vrhova bosanskih planina.

U vrijeme dok je još uživao u boemštini, i "pod gasom" bi bio zabavan, nasmijan, raspričan, duhovit. Jednom je mama rekla: "Ostavi, dragi Avdo, taj alkohol, eto te izobličio", a on joj ko iz topa odgovori: "E da mi je vidjeti nekog koga je alkohol uobličio."

Njegova strast i veliko znanje i vještina u šahu još je jedna posebnost koja je krasila naš dom. Kod nas su igrane partije šaha koje su znale danima trajati i u kojima je učestvovalo, čini mi se, kompletno Društvo pisaca Bosne i Hercegovine. Sve su to tatini prijatelji i mamine prijateljice uz koje sam rasla, a malo ih je među živima. Tako rat ubija one koji misle da su ga preživjeli, što bi rekao pjesnik Amir Brka.

Volio je život i živio je intenzivno. Mislim da festivalom koji je posvećen njegovom stvaralaštvu trebamo i možemo upravo slaviti njegov život, lik i djelo.

^{Abdulah Sidran s djecom}

Godina i po je prošla od preseljenja Abdulaha Sidrana. Avdo je uvijek govorio o tome da su ga ljudi izvan njegove (i naše) Bosne uvijek mnogo više cijenili. Zašto je to tako bilo? Smatrate li da naša zajednica tek sada vidi koga je imala i izgubila ili je, s druge strane, društvo opterećeno drugim, egzistencijalnijim temama od književnosti i umjetnosti?

- Ovo je teško pitanje jer je moguće da je riječ o fenomenima za koje je potrebna ekspertiza sociologa, povjesničara, filozofa, politologa, možda i geostratega. Nisam zbilja sigurna, svaki umjetnik realizira se jedino i samo putem recepcije publike, književnosti nema dok knjigu čitalac ne pročita.

Sidrana je i kao pjesnika, i pisca, i kao scenaristu svjetski nagrađivanih filmova, prepoznala, voljela i poštovala publika u cijelom svijetu. Putovala sam s tatom u Kolumbiju na Međunarodni festival poezije gdje smo upoznali na desetine ljudi s drugog kraja svijeta koji su voljeli njegovu poeziju. Njegove filmove je voljela elitna evropska filmska publika i majstori, pa je bio i član žirija najstarijeg filmskog festivala u Veneciji. Nekako se to malo zna.

Jedan kratki igrani film po tatinom scenariju dobio je "Zlatnog medvjeda" na filmskom festivalu u Berlinu - "A-torzija". Dakle, za najbolji film, malo se o toj činjenici pisalo, malo publike kod nas je taj film vidjelo.

Ovo što velite za društvo opterećeno egzistencijalnim temama, pa mu je možda najmanje bitna poezija, književnost, film, ima svoju težinu. Međutim, uzvišene note, visoka poezija, impresivna slikarska ostvarenja, itekako mogu nastajati u tegobnim vremenima u jednom društvu. Poticati treba i uvjeravati da je tačna ona Churchillova da nemamo šta braniti ako novac ne uložimo u kulturu nego u oružje (parafraziram), i ne odustajati od orkestriranog pritiska na donositelje odluka u sektoru kulture, nauke, obrazovanja, da daju veću podršku svake vrste.

"Imao sam puno sreće u svom nesretnom životu" je rečenica koju je Sidran često izgovarao, a ta rečenica posebno je odjeknula i tokom komemoracije u Narodnom pozorištu u Sarajevu dok ste je Vi izgovarali. Zašto je Avdo svoj život u isto vrijeme smatrao sretnim i nesretnim?

- Njegovo životno djelo, njegov književni opus, o tome govori i tome svjedoči. Uz sve, manje ili više poznato, zaista je imao puno sreće živeći u vihoru smjena nekoliko epoha, sistema, vrednota, pa naposljetku, ko od nas može reći da su nam životi "sretni" a preživjeli smo krvavu agresiju.

Dakle, svi smo mi imali puno sreće u svojim zapravo nesretnim, ratnim stradanjima obilježenim, životima.

Komisija za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti Kantona Sarajevo još u prvoj polovini prošle godine jednoglasno je prihvatila inicijativu da Ulica Jezero u Sarajevu bude preimenovana u Ulicu Abdulaha Sidrana. Dokle se došlo s tom inicijativom?

- Istina, ali tačnije u Sidranova ulica. Potrebno je prikupiti oko 160 potpisa stanara Ulice Jezero, a upravo mene su zamolili poslanici, inicijatori te aktivnosti da se time bavim. Mnogo mi je to teško jer je jasno da aktivnost treba depersonalizirati, inicijativa nije moja niti moje porodice, već nadležne komisije.

Zahvalni smo na inicijativi, ali brinemo da ne postoji organizirana akcija prikupljanja potpisa (od vrata do vrata), pa nisam sigurna kako će i kada uistinu biti realizirana ta izmjena. Možda je ovo dobra prilika da pozovemo zainteresirane da u ovoj aktivnosti pomognu, da kontaktiraju Fondaciju "Sidran" i da probamo što prije okončati ovaj proces.

Godina u kojoj smo se oprostili od Abdulaha Sidrana također je bila godina u kojoj su ovaj svijet napustili, između ostalog, i Mirsad Bećirbašić, Haris Burina, Enes Duraković, Dževad Jahić, a godinu prije i Dževad Karahasan i Marko Vešović. Dakle, za vrlo kratko vrijeme ogromni gubici za umjetnost i nauku naše zemlje. Koliko je važno da se i ove ličnosti sačuvaju od zaborava i kako je to moguće institucionalno uraditi? Koliko je zapravo sama Fondacija "Sidran" (ne)moćna da samostalno ukaže na važnost očuvanja Sidranove riječi od zaborava?

- Čini mi se da je, ako se išta može tvrditi s punim uvjerenjem, neophodna, možda i dovoljna, ova svrhovitost, osjećaj svrhovitosti bavljenja tim poslom, taj osjećaj da je bitno, važno, potrebno, da postoji publika koja ima pravo na Sidrana i kojoj se nema pravo oduzeti to pravo. Možda je taj osjećaj sasvim dovoljan za uspjeh na tom putu. I sam put je cilj.

Sigurno je tata tu među nama dok ga se sjećamo, dok ga spominjemo, dok Sarajevom odzvanja njegova poezija, njegov humor preuzimaju mlađe generacije, anegdote se prepričavaju, duh Sidranov lebdi nad Miljackom.