Da se ne lažemo: Milorad Dodik, kao politička pojava, ne postoji bez Slavka Mitrovića. Jedan je fasada, drvena lutka, galamdžija i izvođač radova – onaj što lupa šakom o hastal. Drugi je Đepeto i arhitekta, onaj što u tišini povlači konce i crta nacrte za rušenje. Njihov odnos nije nekakvo moderno ljubavno partnerstvo, to je politička simbioza gdje sirovi seoski populizam dobija armaturu od pravnih fraza i ideološkog betona. Tu armaturu decenijama je strpljivo salijevao Mitrović, siva eminencija, stvarni ideološki otac i šaptač na uho režima u Republici srpskoj. Ko god misli da je Dodikova politika plod njegove autentične pameti, taj je ili politički nepismen ili se pravi slijep kod očiju da ne vidi čovjeka iza zavjese.

Ona bajka o Dodiku kao "svježem vjetru na Balkanu" i miljeniku Zapada iz devedesetih danas je samo ofucana šala, vic za one koji su prespavali zadnjih trideset godina. Već tada, dok je glumatao alternativu Karadžićevom SDS-u, iza njega s prutom u ruci stajao je pravnik iz Brčkog, Slavko Mitrović. Dok je Mile imao pluća i grlo da razgalami masu, Slavko je imao znanje da tu dreku kanališe u nekakav politički i pravni okvir. Ma kakav suosnivač SNSD-a, bio je on mozak operacije. Šef Političkog savjeta koji je Dodiku pisao govore, slagao strategije i štrikao političke uvodnike. Diplomatski izvještaji nisu tajna: godinama je volontirao kao savjetnik, a kasnije i službeno, kao onaj koji je Dodiku "okretao glavu", pretvarajući njegov provincijski pragmatizam u doktrinu.

A ta doktrina, koju danas slušamo sa svake govornice u manjem entitetu, nije pala s neba. Ona je Mitrovićev destilat, pažljivo skuhan u njegovoj ideološkoj kuhinji. Recept je prost k'o kljukuša: Bosna i Hercegovina nije država, već "državna zajednica", prazna ljuštura bez suvereniteta. Pravi suverenitet, kaže ta teza, čuči isključivo u entitetima. Sve ostalo – Oružane snage, Sud i Tužilaštvo BiH, UIO – jesu ilegalne sklepotine, nametnute na silu od "zapadnih okupatora" i "političkog Sarajeva". Zvuči poznato? Naravno da zvuči, jer svaku Dodikovu rečenicu na ovu temu potpisuje Mitrovićev intelektualni pečat. On je taj koji je sklepao narativ o "izvornom Dejtonu" i "vraćanju nadležnosti", što nije ništa drugo do pravno upakovan plan za demontažu države. To Mitrovićevo mahanje Poveljom UN-a i trubljenje o pravu naroda na samoopredjeljenje samo je zadnja glazura na torti, pravni celofan za najobičniju otimačinu.

A cilj je jasan i go k'o pištolj, koliko god ga umotavali u formulacije. Krajnja namjera je samostalna Republika srpska, očišćena od bilo kakvog daha Sarajeva, koja bi se sutra, kad se zvijezde njihove geopolitike poklope, prikrpila Srbiji pod kapom "Srpskog sveta". Još samo kad za srbe u Srbiji oni ne bi bili glupi Bosanci. Sve ostalo je taktika, kupovina vremena i zamajavanje. Svaki juriš na Ustavni sud, svako negiranje visokog predstavnika i svaka prijetnja secesijom dio je te fazne realizacije koju je Mitrović nacrtao, a Dodik sprovodi na terenu kao dunđer na gradilištu.

Naravno, ni taj odnos nije izliven iz jednog komada. Puklo je, ne zbog velike ideologije, već zbog najprizemnije, palanačke borbe za plijen. Kad je gazda Mile pokušao od partije napraviti porodičnu prćiju i na tron instalirati sina Igora, stara garda, na čelu s Mitrovićem i Nebojšom Radmanovićem, digla je bunu. Ideolog projekta je shvatio da se "velika nacionalna priča" ne smije svesti na to ko će naslijediti porodični dućan. Ali, čak ni taj cirkus nije poljuljao njihovu odanost konačnom cilju. Najbolje se to vidjelo u onom teatru pred Sudom BiH. Kad je Dodik sjeo na optuženičku klupu, ko se pojavio kao ključni svjedok odbrane? Slavko Mitrović. Bez treptaja, hladno je preuzeo odgovornost, potvrdivši da je upravo on savjetovao Dodika da potpiše ukaze i isprsi se pred odlukama OHR-a. Đepeto je stao pred sud da zaštiti svog zalutalog lutka, jer ako padne Dodik, pada cijela skalamerija.

Zato je svaka analiza Dodikove politike bez Slavka Mitrovića čisto promašena investicija. Milorad Dodik je politički trgovac i pragmatik, seoski galamdžija s njuhom za puls mase. Ali Slavko Mitrović je taj koji tom pulsu daje ritam i smjer. Bez njegovih pravnih tumačenja i ideoloških mapa, Dodikova politika bi bila samo ono što je bila na početku – sirova energija i ad-hoc populizam bez ikakvog sistemskog oblika. Mitrović ga je istesao iz komada bukve. Do sada je vješto povlačio konce. Ali, sve mi se čini da ih je par puklo.