Da je Goethe danas živ, spalio bi „Fausta“. Ne bi imao o čemu pisati, ili bi, u najboljem slučaju, napisao farsu o birokratskoj dosadi. Mefisto, nekad najpoznatiji princ tame, danas bi vjerovatno sjedio na birou za zapošljavanje, pušio jeftine cigarete i psovao globalizaciju. Zašto? Zato što više nema koga da zavodi. Nema potrebe za pregovaranjem, nema potrebe za onim dramatičnim potpisivanjem krvlju na pergamentu. Moderni čovjek 21. vijeka, heroj sa kauča zone komfora, vjerni konzument "održivog razvoja" i "ljudskih prava", svoju je dušu prodao davno, ne za neograničeno znanje ili moć, već za aplikaciju koju mu serviraju video mačke umjesto masakrirane djece i za pravo da ne zna šta se dešava izvan njegove avlije.

Živimo u eri post-moralnog kanibalizma, gdje je šutnja postala najtraženija valuta, a naše "nečinjenje" nije slabost karaktera, već pažljivo dizajnirana funkcija sistema u kojem dišemo.

Algoritamski Faust i inženjering naše tuposti

Pogledajmo se u ogledalo, ili još bolje, u crne ekrane naših pametnih telefona. Tu leži prvi krug modernog pakla. Dok mainstream mediji,  vječni čuvari statusa quo, krive "dezinformacije" i "ruske botove" za pasivnost javnosti, istina je mnogo prljavija i mnogo bliža nama. Stvarni krivac je ono što bih nazvala "projektovana apatija" (Engineered Apathy).

Big Tech kompanije nisu samo platforme; one su novi Mefistofelesi koji su shvatili da nam ne moraju nuditi svijet na dlanu. Dovoljno je da nam ponude udobnost. Algoritam je naš novi ugovor. On zna da ako vidimo previše krvi iz Gaze, previše očaja iz Irana ili previše gladi iz Jemena, mi ćemo se isključiti. A isključen korisnik ne gleda reklame. Zato je naše "nečinjenje" postalo feature, a ne bug. To je UX strategija koja prioritet daje zadržavanju korisnika nad moralnom mobilizacijom.

Mi smo postali programirani Fausti. Nismo tražili moć da mijenjamo svijet; tražili smo moć da ga ignorišemo. I dobili smo je. Svaki put kad skrolamo preko vijesti o genocidu da bismo došli do recepta za bezglutenski hljeb, mi udaramo pečat na taj ugovor. Naša šutnja o Gazi nije slučajna; ona je unaprijed naručena i isporučena putem optičkih kablova direktno u naš korteks, anestezirajući onaj dio mozga zadužen za empatiju.

Grenlandski paradoks: Siledžija u globalnoj mahali

Ali nije samo tehnologija ta koja nas je uškopila. Tu je i geopolitička realnost pred kojom se ponašamo kao uplašena djeca pred lokalnim bulijem. Uzmimo za primjer "Grenlandski paradoks". Sjećate li se kad je Trump, u naletu svoje karakteristične, sirove iskrenosti koja je zapravo samo ogoljeni imperijalizam, poželio preuzeti Grenland? Svi su se smijali. Ha-ha, ludi narandžasti čovjek.

Ali stanite malo. Taj trenutak je bio kristalno jasan prikaz onoga što Amerika jeste i šta je uvijek bila – siledžija globalne mahale. Ugao arbitraže ovdje je jasan: Amerika je onaj loši policajac koji otima šta hoće, od koga hoće, kad god hoće. Danas je to ideja o zauzimanju ostrva kao da se radi o djelu stepe na divljem zapadu u 17. stoljeću, sutra je to crpljenje nafte u Siriji dok ljudi gladuju, prekosutra sankcije Venecueli koje ne pogađaju elitu, nego običnog čovjeka koji nema ni za lijekove.

I šta svijet radi? Svijet poginje glavu. Skreće pogled. "To je politika", kažu naši lokalni mudraci uz kafu, dok Amerika komada planetu dio po dio. Za sve imaju "valjan" izgovor – demokratija, borba protiv terorizma, strateški interesi. Ali svima, od Sarajeva do Karakasa, jasno je da se radi o čistom, nesankcionisanom nasilju. Amerika je postala Faust koji je odavno prestao brinuti o cijeni svoje duše, jer vjeruje da nema tog Mefista koji će doći po naplatu. Naplatu vrše oni sami preko leđa slabijih.

Izvan veta: Pakt o nekažnjivosti i smrt UN-a

Ovdje dolazimo do srži problema, do onog mjesta gdje međunarodno pravo odlazi da umre – u Vijeće sigurnosti UN-a, tu grobnicu ljudske savjesti. Ušli smo u "post-moralnu eru". Ponašanje SAD-a, Rusije i Izraela više se ne može analizirati kroz prizmu "kršenja prava". To je prevaziđeno. To je naivno.

Okvir Ujedinjenih nacija je mrtav. Nije umro prirodnom smrću; ubijen je vetom. Ali nemojmo se zavaravati da su to uradili samo "loši političari". Ne, dragi moji. Globalna srednja klasa – da, vi koji ovo čitate u svojim toplim stanovima – prihvatila je smrt ljudskih prava kao neophodan trošak. To je cijena koju plaćamo za održavanje globalne trgovine, za jeftinu robu iz Kine, za stabilnost valuta.

Izrael može sravniti Gazu sa zemljom, Rusija može mrcvariti Ukrajinu, Amerika može raditi šta god joj padne na pamet – i ništa se neće desiti. Zašto? Zato što smo potpisali pakt o nekažnjivosti. Postoji prećutni dogovor između velesila i običnog puka: "Mi ćemo osigurati da vaš Amazon / Temu paket stigne na vrijeme, a vi ćete okrenuti glavu kad mi bombardujemo bolnicu." To je taj digitalni pakt sa đavolom. Mefisto ne mora da zavodi, on samo treba da osigura logistiku.

Medijska anestezija: Mefisto u eteru

A gdje su tu mediji, ti navodni psi čuvari demokratije? Oni su postali anesteziolozi. Njihov posao više nije da nas informišu, već da nas sedatiraju. Pogledajte kako se izvještava o Iranu ili Venecueli, a kako o "našim saveznicima". To je filtrirana stvarnost, prilagođena da ne izaziva mučninu uz nedjeljni ručak.

To je "Mefisto u eteru". Zataškavanje nije uvijek cenzura; češće je to normalizacija. Kad čujete da je u Gazi poginulo još stotinu ljudi, a vijest se čita istim tonom kao vremenska prognoza, to je pobjeda zla. Publika se pretvara u ravnodušne saučesnike. Mi nismo posmatrači; mi smo voajeri destrukcije koji su izgubili sposobnost da osjećaju užas. To je medijska lobotomija. Gledamo pad morala, pad ljudskih prava, ne kao tragediju, već kao reality show koji se dešava nekom drugom, negdje daleko.

Zona konformizma kao deveti krug pakla

I na kraju, vraćamo se nama. Običnim ljudima. Naša zona konformizma postala je pravi krug pakla. Pasivnost modernog čovjeka pred padom civilizacije je zapanjujuća. Gledamo kako se priprema otmica Grenlanda, a jedina briga nam je hoće li nam nepovoljna vremenska prognoza  pokvariti ljetovanje. Gledamo djecu u Gazi i mislimo "strašno", a onda nastavljamo jesti.

To je sumrak ljudskih prava. Faustovske ambicije država sahranile su globalnu savjest, ali mi smo ti koji smo bacili prvu lopatu zemlje na taj grob. Povukli smo se u iluzornu sigurnost svojih privatnih života, misleći da ako zatvorimo vrata i navučemo roletne, zlo neće ući. Ali zlo je već unutra. Ono je u našem telefonu, u našoj pasivnosti, u našem strahu da ne talasamo.

Zato Mefisto ne radi. Nema posla. Mi smo, svojim nečinjenjem, svojim pristajanjem, svojom tupom, provincijalnom filozofijom "samo nek' ne puca kod mene", postali sami svoji đavoli. I dok Amerika, Rusija i Izrael igraju svoj krvavi šah na našim leđima, mi smo sretni što ne vidimo šta se to zaista dešava na ploči, nesvjesni da je partija pri kraju, a tabla se upravo prevrće.