Dana 27. marta 1945. godine, prema naređenju ustaškog upravitelja Sarajeva Maksa Luburića, na Marijin Dvoru je obješeno 55 građana Sarajeva. Bilo je to tačno sedam dana prije nego što će ovaj patološki ubica pobjeći pred partizanskim jedinicama koje su nadirale prema gradu. Od 18. februara do 4. aprila Luburić je sa svojim ustašama provodio najgori teror nad građanima Sarajeva. U tom kratkom periodu od mjesec i po ubijeno je 323. Sarajlija.

Malo je poznato da je u Drugom svjetskom ratu ukupan broj poginulih civila Sarajlija bio 9.071, a uz još 1.890 boraca, to je 10.961 ili 12,9 posto tadašnjeg stanovništva Sarajeva. Taj procenat žrtava je daleko iznad jugoslovenskog prosjeka tokom Drugog svjetskog rata. Brojka od 10.961 poginulih su stravične ali mnogo manje od brojki ubijenih Sarajlija u devedesetim.  

Stravično vješanje na Marijin Dvoru

Postoji nekoliko uglavnom nepoznatih dimenzija ovog stravičnog čina od 27. marta i u noći 28. marta.   

Prije tog stravičnog vješanja maloljetni skojevac Halid Nazečić je odlučio da izvrši atentat na Luburića i tako zaustavi teror. U zgradi Narodnog pozorišta na Obali ustaše su pripremale nekakvu svoju svečanost. Halid je dobio pištolj od svoje organizacije i krenuo sa jednim pratiocem te se uključio među građane koji su bili okupljeni pred pozorišnom zgradom. U momentu kada mu se Luburić približio, nekoliko Luburićevih tjelohranitelja se odmah bacilo na Halida. Razoružan je i odveden u ustaško mučilište u tzv. Berkovića vilu. Po brzoj i rutinskoj reakciji Luburićevih tjelohranitelja bilo je opravdano sumnjati da se radilo o klasičnom denunciranju. U suđenju pred Prijekim ratnim sudom pukovnika Luburića 21. marta 1945. pratilac Halida Nazečića je oslobođen, pa je jasno da se radi o izdaji. Nesretni mladić Halid Nazečić je bio prokazan, a sve ostalo je bila Luburićeva ustaška predstava za javnost.     

Halidov otac Mustafa Nazečić je dospio do Luburića i molio ga da mu ne ubije sina. Luburić, koji je bio patološki ubica, ubijao je redom, bez dilema. Mustafi je izdeklamovao da je njegov sin maloljetan, zaveden od komunističke propagande, da će biti pušten čim prokaže neke ljude i veze i da se otac ne brine za njegovu sudbinu. Rekao mu je da je njegov dužnik, jer je Mustafa Nazečić primio na posao njegovu majku u duhansku stanicu u Ljubuškom dok je on bio u emigraciji. Ali, Halid je podlegao u najgorim mukama. Tijelo mu je nakon oslobođenja, koje je uslijedilo za samo petnaestak dana, nađeno u  vrtu Berkovića vile sa još 23. ubijenih Sarajlija. Nakon svega je bilo jasno da je naivna žrtva odbila priznati svoje saradnike, među kojima je bili i oni što su ga potkazali.

Nakon patološkog ubice Maksa ime Maks nam je prošlih mjeseci postalo bitno po nekim drugim velikim lažima.

Naime, desetljećima su po evropskoj štampi objavljivane fotografije obješenih na Marijin Dvoru u Sarajevu, i uvijek se tvrdilo da se isključivo radi o Srbima.

Sudbina Bosne je da se nikada neće osloboditi terora laži, koje ovaj narod ubijaju stoljećima. Ista laž se ponavlja, množi i ubija iznova. U jeku najgoreg kasapljenja i rušenja Sarajeva 1992. godine, u francuskim novinama je objavljena slika obješenih na Marijin Dvoru, i opet sa tvrdnjom da je riječ o Srbima. Koliko se sjećam ta objava se podudarala sa posjetom Sarajevu francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda.

Prema memoarima Bernarda-Henri Levyja Mitterrand je bio veliki srbofil. Možda je tačnije da se Mitterrand plašio dokumenata koje je posjedovala jugoslavenska Državna bezbjednost (UDB-a), koja je povremeno izvlačila kompromitirajuće dossiere tadašnjih evoropskih i svjetskih političkih lidera. Francois Mitterrand je bio u nacističkim jedinicama i imao razloga za zabrinutost.

Sedamdesetih godina je izvučen dossier Austrijanca Kurta Waldheima, tada generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, pa je njegov nacistički period sa svim detaljima i fotografijama objavljen kao specijal u beogradskim medijima. Sjećam se davnih šezdesetih kada sam u jednim beogradskim novinama ugledao fotografije obješenih Sarajlija i potpisa pod fotografiju da se radi o obješenim Srbima. Bio sam ljut i potresen zbog tog stravičnog zločina. Trebale su mi godine čitanja literature iz NOB-a da saznam istinu. 

Uglavnom, tačno je jedino da su u Sarajevu među obješenim na Marijin Dvoru više od tri petine antifašisti Bošnjaci muslimani, kao što tu ima Hrvata, Srba pa i Čeha, većinom saradnika ili pripadnika partizanskog pokreta.   

Tog marta 1945. na Marijin Dvoru su obješeni: Omer Fazlić, Ragib Sarić, Ćamil Skando, Muradin Čobo, Hajro Hadžović, Mahmut Arslanagić, Hamid Avdić, Mustafa Spahalić, Hamid Talović, Hasan Hajdarević, Alija Meretlić, Salih Mujkanhodžić, Ahmed Vilogorac, Šućrija Lukavac, Afan Opijač, Huso Islamović, Lutvija Šaran, Pašo Avdić, Salko Zubčević, Avdo Mulahasanović, Edhem Kusturica, Pavle Pavlin, Anđa Buđen, Ragib Kreho, Omer Delalić, Edhem Sarić, Muhamed Potogija, Mehmed Karamehmedović, Suljo Pašić, Stanko Rojnik, Kasim Sarić, Žarko, Veljko i Zora Odović, Mane Levmajić, Ana (Anka) Pauković, Štefanija Čerkez, Ilijas Smajlagić, Stanislav Keško, Hašim Šukrin, Ines Samardžić, Hamdija Hodžić, Mustafa Ćemalović, Marinko Tuševljak, Dušan Močević, Vladimir Mirković, Milan Živak, Mićentije Tadić, Milosav Mikailović, Joco Likić, Miloš Čikić, Milorad Petrović, Borivoj Perić, srednjoškolci Vidoje Stević i Slobodan Nikolić.

OGLAS "priekog ratnog suda stožera pukovnika Luburića - Sarajevo" kojim se građani Sarajeva osuđuju na smrtne i zatvorske kazne, od 29. III 1945.

Ustaše su pretpostavljale pobunu, pa su u svaki tramvaj ubacivali agente koji bi odmah hapsili one koji reaguju. Tako je, prema svjedočenju vozača tramvaja Petra Jurića, mlada kondukterka Ružica Seibol odvedena i likvidirana samo zato što je rekla: "Šta ovo rade, pobogu?"

Interesantna je i sudbina Ane Pauković, premda na spomeniku žrtvama pred Filozofskim fakultetom piše Anka. Ona je bila majka braće Ivice i Brace Paukovića, koji su dosta uradili za partizanski pokret. Obješena je na Marijin Dvoru, kao učesnik NOP-a. "Porodica Pauković, bila nam je od neprocjenjive važnosti", rekao je Braco Kosovac u svom sjećanju na ovu sarajevsku porodicu. 

U zadnjim danima Luburićevog terora ubijene su najuglednije Sarajlije: Josip Foht, Mesud Džemidžić, Nasiha Mehmedbašić, Nikola Golumbić, Abid Ganibegović, Miroslav Štromar i Safet Šarenkapa.

U višetomnoj knjizi "Sarajevo u revoluciji", urađenoj naučnohistorijski, govori se o ovom zločinu i detaljima vješanja u centru Sarajeva. To djelo, izdato 1981., suzbilo je  dotadašnje tvrdnje beogradskih nacionalističkih medija da su u centru Sarajeva tog 27. marta 1945. godine isključivo obješeni Srbi.

Nažalost, te laži su godinama prenosili brojni zapadnoevropski mediji. Autori knjige "Sarajevo u revoluciji" su legendarni Titovi partizani Nisim Albahari, Dragutin Braco Kosovac, Džemil Šarac, Nedim Šarac, Vaso Radić, Dane Olbina.

Oni su pronašli brojna dokumenta u štabovima ustaša i četnika u kojima stoje i priče poput one o mladiću Žarku Odoviću. Njega je angažirao četnički pukovnik Gojko Borota, koji je rukovodio tzv. "Komandom 100", obavještajnom službom, koja je svoje ljude ubacila u Sarajevo. Dio te službe bila je grupa "Ravnogorska omladina", koju je organizovao upravo Žarko Odović, nekada đak Prve gimnazije u Sarajevu.

U knjizi "Sarajevo u revoluciji" se otkriva: "Žarko je boravio jedno vrijeme u "Komandi 100", bio je na dužnosti blagajnika, ali je istovremeno obučavan za obavještajni rad, pa ga je četnički vojvoda Borota poslao u Sarajevo da okupi i organizuje četničku omladinu. Manju organizaciju je postavio na principu trojki i petorki, povezanih u piramidu. Formirane su četiri grupe, a svaka grupa je imala svoju šifru i podšifru. To su bili, pretežno, đaci srednjih škola. Ova omladinska četnička organizacija imala je zadatak da rastura četnički propagandni materijal po gradu, prikuplja pomoć za četnike, da skuplja podatke o političkoj situaciji, o držanju pojedinih ličnosti, o radu i aktivnosti ustaške policije, ali najvažniji zadatak je bio da se prati rad organizacija NOP-a. Odović je iscrpne podatke slao Boroti o članovima KPJ, SKOJ-a i simpatizerima NOP-a, o aktivnosti pojedinih uglednih ličnosti koji imaju veze sa NOP-om itd. Sve te izvještaje Borota je dostavljao Gestapou."

Najvjerovatnije je Odovićeva grupa Nijemcima prijavila Halida Nazečića, kao i desetine drugih patriota.

U jednom od pronađenih dokaza, Borota pismeno daje nalog Odoviću: "Spisak komunista odmah mi pošalji, jer imaju Nijemci najozbiljniju namjeru da ih hapse i gospodin profesor Rudolf Troj se ljuti što mu taj spisak nisam donio odmah poslije sastanka..."

Da bi ubrzao rad, Borota je povezao Odovića sa oficirima Gestapoa, pa im je on neposredno predavao podatke o organizacijama NOP-a i 'dogovarao se o zajedničkim akcijama. U jednom pismu Odović izvještava Borotu: "...Nastavak spiska primio sam i sinoć ga predao. Gospodin Fruik mi je kazao da je prvi spisak već preveden, pa će i ovaj odmah prevesti i postupiti po ovome..."

Ekshumacija žrtava na Darivi

Ustaška obavještajna služba ubrzo je otkrila ovu četničku grupu, pa je uhapsila Žarka Odovića. "I pored velike intervencije Gestapoa, ustaše su Odovića objesile na Marijin Dvoru", stoji u knjizi "Sarajevo u revoluciji". Sa sinom su obješeni i roditelji Žarka Odovića, Veljko i Zora, koji su osuđeni jer su, navedeno je, bili saučesnici u ovoj saradnji sa četničkom organizacijom Gojka Borote. Nakon hapšenja Odovića većina omladinaca iz ovih četničkih grupa je uspjela da izbjegne iz grada, pa ih je Borota rasporedio u svoje jedinice, a jednu grupu je poslao na politički kurs u Rudo.

Postoje podaci u knjizi "Sarajevo u revoluciji" da su još dvoje obješenih omladinaca iz istočne Srbije bili pripadnici četničke omladine koju je angažirao Odović. Svi ostali obješeni 27. marta su bili partizanski saradnici ili otvoreni protivnici ustaškog režima.

Mnogi sarajevski ilegalci koji su završili kao žrtve okupatorskog terora su bili izdati Nijemcima od Borotine grupe. Odović je obješen i njegovo ime se nalazi na spomeniku pored Filozofskog fakulteta.

Danas su sva imena zajedno, u parku pored Filozofskog fakulteta. I onih patriota koji su časno živjeli i borili se za svoj grad, i oni koji su ih denuncirali i tako osudili na smrt.