Jevrejski profesor Eliezer Tauber je široko poznat po svojim knjigama o usponu arapskih nacionalističkih pokreta i formiranju modernih arapskih država. Njegova djela se često spominju u studijama o ovim temama.
On je također osnivač Odsjeka za bliskoistočne studije na Univerzitetu Bar-Ilan. Ono što Taubera čini još upečatljivijim je njegova knjiga Deir Yassin: Masakr koji se nikada nije dogodio, napisana o masakru u Deir Yassinu, posljednjem velikom masakru prije Nakbe, koji se dogodio 9. aprila 1948. godine.
Tauberova knjiga je prvi put objavljena na hebrejskom 2017. godine, a kasnije na engleskom jeziku 2021. godine. Kao što naslov sugerira, Tauber tvrdi da se masakr u Deir Yassinu nikada nije dogodio i da postoje različiti motivi iza ovog takozvanog palestinskog mita, piše Peren Birsaygılı Mut za Palestine Chronicle.
Prema njegovim riječima, Deir Yassin - selo koje se sastoji od približno 150 kuća i pokriva 2.700 dunama, od kojih je više od polovine obrađivano - uopće nije bilo civilno naselje, već jedno od mjesta gdje su palestinski borci skladištili oružje.
On čak tvrdi da su i sami seljani bili naoružani. Tauber navodi da je narativ o masakru dugo bio pokretačka snaga anticionističkog raspoloženja, dok insistira na tome da nije bilo brutalnosti počinjene nad ženama ili djecom, kao što je široko dokazano.
Tauberova glavna teza je da ovaj događaj nije bio masakr, već međusobni sukob, koji su palestinski lideri namjerno prikazali kao masakr. On tvrdi da je cilj ovih lidera bio usaditi strah među Palestince i prisiliti ih da napuste svoje zemlje.
On tvrdi da je Visoki arapski komitet orkestrirao ovu narativu, posebno ukazujući na Huseina Fakhrija al-Khalidija, člana komiteta koji je bio gradonačelnik Jerusalema između 1934. i 1937. godine, a kasnije su ga Britanci prognali na Sejšele tokom Velike revolucije.
Eliezer Tauber me podsjeća na Ministarstvo istine u poznatom romanu Georgea Orwella "1984". Baš kao i to ministarstvo, on preuzima misiju potpunog mijenjanja istine.
I čineći upravo suprotno od onoga što tvrdi da predstavlja, postaje odgovoran za iskrivljavanje historijskih događaja. Orwellovo Ministarstvo istine i danas živi unutar cionističke akademske sfere. Ako bi se cionizam definirao u jednoj rečenici, odgovor bi došao odmah: lanac laži osmišljenih da zakopaju istinu. A najjače karike tog lanca nalaze se u akademskoj zajednici i kulturi.
Svi vrlo dobro znamo šta se zaista dogodilo i posjedujemo bogatstvo historijskih podataka i dokumentacije koji u potpunosti opovrgavaju Tauberove tvrdnje.
Znamo, na primjer, da su cionističke terorističke organizacije izradile Plan Dalet kako bi svoju brutalnost prema Palestincima učinile sistematičnijom: da ih protjeraju sa njihove zemlje.
Znamo da su kontinuirano pokretali minobacačke i raketne napade na civile, izvodili iznenadne napade, otimali palestinske Arape i zauzimali gradove i sela kako bi proširili granice države Izrael uoči njenog osnivanja.
Također znamo da je nakon službenog završetka britanskog mandata, vojno rivalstvo unutar cionističkog pokreta dostiglo vrhunac: s jedne strane, Haganah, a s druge, Irgun i Stern Gang - svi su intenzivno djelovali u konkurenciji, što se manifestiralo u terorističkim operacijama usmjerenim protiv Palestinaca.
S obzirom na simbolički, historijski, vjerski, politički i strateški značaj Jerusalema, znamo da je osvajanje grada bio jedan od njihovih najvećih ciljeva. A budući da je Deir Yassin bio prosperitetno palestinsko selo u neposrednoj blizini Jerusalema, postao je savršena meta za cionističke terorističke organizacije
Također imamo desetine istinitih priča koje opisuju masakr u Deir Yassinu. Na primjer, priča o Hind al-Husseini, koja je postala majka siročadi u Deir Yassinu.
Ili priča o Hayat al-Balbisi, rođenoj u selu al-Bireh. Od djetinjstva, njen najveći san je bio da postane učiteljica. Ali njen otac je umro, majka je bila paralizirana i prikovana za krevet, a sestra je imala oštećen vid.
Situacija njene porodice bila je izuzetno teška. Kao studentica na Učiteljskom fakultetu u Jerusalemu, odlučila je tražiti posao kako bi izdržavala porodicu i nastavila školovanje.
Srećom, Hayat je pronašla posao u Palestinskom radiju u Jerusalemu. Radila je i predavala u isto vrijeme. Kada je čula da seoskoj školi u Deir Yassinu treba učiteljica, krenula je bez oklijevanja, iako je znala da je selo okruženo sa šest cionističkih kolonija.
Nakon napada, odbila je pobjeći i ostala je s djecom, pomažući ranjenima. Vidjevši to, cionistički militanti su je namjerno ciljali i ona je bila šehidet.
Znamo da, budući da se masakr dogodio na 12. rođendan Ghassana Kanafanija, on više nikada nije slavio rođendan, sve dok nije ubijen u Bejrutu u 36. godini.
Nakon 7. oktobra 2023. godine, Izrael nije proveo samo vojnu operaciju; baš kao i u masakru u Deir Jasinu, pokrenuo je veliki digitalni narativni rat kako bi prikrio istinu. Da bi se ojačao ovaj okvir, proizvedena je značajna količina dramskog i filmskog sadržaja. Najpoznatiji primjeri bile su produkcije koje su cirkulirale pod nazivom "Filmovi od 7. oktobra".
Ubrzo nakon toga, ovi filmovi su distribuirani globalnim medijima; organizirane su privatne projekcije za međunarodne novinare, diplomate, političare, pa čak i grupe posebno pozvane iz holivudskih krugova. Nakon svake projekcije, davane su izjave kako bi se izraelski narativ prihvatio kao neupitna istina.
Ova metoda pojavila se kao moderna verzija klasičnih propagandnih alata. Ovaj put, propaganda se nije provodila samo kroz novinske naslove ili akademske publikacije, već kroz profesionalno izrađene video zapise, viralni sadržaj na društvenim mrežama i strategije emocionalne manipulacije.
Sve je to imalo jednu svrhu: izbrisati tragove genocida u Gazi, skrenuti pažnju svijeta sa stvarnog uništenja na terenu i iskriviti istinu. Izrael je provodio višeslojnu strategiju kontrole, djelujući istovremeno i na vojnom i na digitalnom frontu.
Ova propaganda nije širila ono što se dešava u Gazi, već sliku koju je željela da svijet vidi. Dramatični vizuali, inscenirani video snimci i selektivna svjedočenja koje je proizveo Izrael servirani su kao jedina valjana naracija.
Palestinski novinari koji su se borili protiv ovog cionističkog rata percepcije, bez sumnje su postali najveći heroji našeg vremena. S ogromnom hrabrošću, razbili su cijelu narativu koju je cionizam nastojao konstruirati donoseći nam stvarne slike sa zemlje. Rizikujući smrt, rekli su istinu cijelom svijetu.
U svakom kadru koji su snimili, u svakoj sekundi videa koji su objavili, bila je gola stvarnost koja je trebala biti skrivena od svijeta: stalna ljudska tragedija u Gazi, uništavanje domova, raspad porodica, vriskovi djece…
Pokazali su nam kako strategija percepcije, građena dugi niz godina i podržana ogromnom finansijskom moći, može biti uništena ničim više od vjere i hrabrosti.
Mnogi od njih su ubijeni od strane Izraela, ali slike koje su ostavili za sobom stvorile su neizbrisivo sjećanje u mislima miliona. Postali su moderni nastavak svjedočanstva koje je cionizam pokušao ušutkati u Deir Yassinu. Svaki kadar svjedočio je o sadašnjosti, a istovremeno je nosio krike onih koji su ušutkani u prošlosti u budućnost. Dokazali su da istina, koja je potiskivana od Deir Jasina, zapravo nikada ne može biti potpuno izbrisana.
Dakle, hoćemo li sada ponovo pitati: Da li se masakr u Deir Jasinu zaista nikada nije dogodio?
