Tišina koja vlada uoči polaska nije obična tišina. To je teški, olovni muk prožet poštovanjem i sjećanjem. Pred njima je put dug stotinu kilometara. Put koji nije obična pješačka ruta, već hodočašće boli, ponosa i opomene.

Marš mira, koji se svake godine održava u okviru obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, postao je živi spomenik, pokretni muzej ljudske patnje i nesalomljivosti duha.

Sve je počelo 2005. godine, na desetu godišnjicu genocida. Grupa preživjelih Srebreničana, onih koji su u julu 1995. godine uspjeli probiti obruč i kroz šume, pod stalnim granatiranjem i zasjedama, stići do slobodne teritorije u Sapni, odlučila je da se vrati istim putem. Ali ovaj put, u suprotnom smjeru.

Ono što je 1995. godine bio "Put smrti", uska staza natopljena krvlju, znojem i neizvjesnošću hiljada muškaraca i dječaka, pretvoreno je u "Put života". Prvi pohod brojio je tek nekoliko stotina učesnika, uglavnom preživjelih i članova porodica žrtava. U ovim momentima, dvije decenije kasnije, kolona koja se proteže kilometrima okuplja ljude iz Amerike, Turske, Njemačke, pa čak i dalekog Japana.

Trasa Marša mira od Nezuka do Potočara nije slučajna. Svaki uspon, svaka rijeka i svaka livada na ovom putu imaju svoje ime u jezivoj hronici jula 1995. godine.

Učesnici prolaze preko planine Udrč, gdje su iscrpljeni Srebreničani tražili zaklon od kiše metaka. Zastaju na Kameničkom brdu, mjestu jedne od najstrašnijih zasjeda, gdje se i danas, uprkos protoku vremena, u šumskom tlu mogu naslutiti tragovi tragedije. Na tim "historijskim časovima" u toku marša, preživjeli govore. Njihovi glasovi ponekad podrhtavaju, ali su jasni – govore da se ne zaboravi, ali i da se ne mrzi.

Upravo je to najveća snaga Marša mira. Iako je povod izuzetno jezovit i bolan, atmosfera u koloni je prožeta solidarnošću. Nepoznati ljudi dijele vodu, flastere za žuljeve i komad hljeba. U toj nesebičnosti leži pobjeda života nad ideologijom smrti koja je pokušala zatrti jedan narod.

Marš mira je vremenom postao ključni stub bh. kulture sjećanja. U svijetu u kojem se istina često pokušava relativizirati, ovi kilometri služe kao neporeciv dokaz. Svaki korak učesnika je svojevrsno glasanje protiv zaborava.

Za mlade generacije, koje rat poznaju samo iz udžbenika i priča starijih, Marš je katarzično iskustvo. Suočavanje s fizičkim naporom, vlagom šume i vrelinom asfalta pomaže im da bar na trenutak, u promilu, naslute kroz kakav su pakao prolazili njihovi vršnjaci prije skoro tri decenije, dok su pokušavali spasiti goli život.

Kada kolona konačno, trećeg dana popodne, uđe u Memorijalni centar Potočari, emocije dostižu vrhunac. Umor nestaje pred bjelinom nišana koji spavaju u tišini. Dolazak u Potočare postaje susret sa smislom.

Mnogi učesnici kažu da se s Marša ne vraćaju kao isti ljudi. Pogled na svijet postaje drugačiji kada shvatite koliko je mir krhak i koliko je ljudska izdržljivost nevjerovatna.