U sarajevskoj galeriji Manifesto u utorak, 9. decembra, upriličen je književni događaj od iznimnog značaja za kulturnu razmjenu Bosne i Hercegovine i Španije – promocija prvog prijevoda "Proklete avlije" s originala na španski jezik. Iza ovog poduhvata stoji Marc Casals Iglesias, vrsni prevodilac koji je španskoj publici već približio svijet Darija Džamonje, a trenutno radi i na djelima Semezdina Mehmedinovića. Uz podršku književnika Ivana Lovrenovića, čiji je izbor priča uvršten u ovo izdanje, on je na promociji govorio o izazovima prevođenja Andrićeve proze i interesovanju španskih izdavača za južnoslavensku književnost. Uoči same promocije, koju su organizirali Ambasada Španije i Udruženje prevodilaca u Bosni i Hercegovini, razgovarali smo s Casalsom o tome kako "voda Drine" teče na španskom jeziku i šta ovaj prijevod znači za recepciju ovog nobelovca na Pirinejskom poluotoku.

Iako smo na samom početku razgovora konstatirali da je najzaslužnija osoba za ovaj prijevod upravo Marc Casals Iglesias, on nas je ispravio i rekao da je najzaslužnija osoba sam Andrić jer "nema prijevoda bez originala".

- U jednom trenutku sam shvatio da "Prokleta avlija" nikada nije bila direktno prevedena s originala na španski, nego da postoji jedna stara verzija iz šezdesetih, objavljena nakon što je Andrić dobio Nobelovu nagradu i vjerovatno prevedena s francuskog, koji je tada bio jezik s kojeg su se u Španiji prevodile slavenske književnosti. Predložio sam aragonskoj izdavačkoj kući Xordica da objavi "Prokletu avliju" s petnaest priča iz antologije "Priča o vezirovom slonu", koju je časopis Dani objavio 2005. godine, i tako smo počeli.

Proces prevođenja me je prvo natjerao da zaboravim da prevodim Andrića jer sam shvatio da bi me u suprotnom odgovornost spriječila da dobro radim. U svojoj glavi sam tekst tretirao kao još jedan tekst koji moram prevesti. Nakon toga imao sam, naravno, dosta poteškoća s turcizmima, a mnogi od njih čak nisu ni bili u rječniku "Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku" Abdulaha Škaljića, što je referentno djelo za tu temu. Zbog toga sam računao na pomoć sarajevske otomanistice Amile Buturović. I, na kraju, posvetio sam mnogo vremena i truda da jezik prijevoda zvuči starinski kao original i, naravno, da stil teče, jer Andrićeva proza teče kao voda Drine.

Veliki uspjeh bosanskohercegovačke književnosti u Španiji

Iglesias zna da Bosna i Hercegovina ima dva dobitnika Nobelove nagrade – Ivu Andrića za književnost te Vladimira Preloga za hemiju. S obzirom na zaista burnu prošlost ovih prostora, Ivo Andrić je i danas, decenijama nakon njegove smrti, predmet kontroverzi. Mnogi će reći da pojedina njegova djela obiluju antiosmanskim i islamofobičnim pogledom na svijet, a neki će sporiti i neke njegove biografske crte.

- On je složena osoba koja je živjela u jako složeno vrijeme. Mislim da je prikladno što je njemački novinar Michael Martens svoju biografiju o Andriću naslovio "U požaru svjetova". Što se tiče optužbi protiv Andrića za antiosmanski pogled na svijet i islamofobiju, svjestan sam da je to debata koja traje desetljećima i nisam siguran kako bih mogao njoj doprinijeti kao stranac. Tačno je da u pričama ovog izdanja "Proklete avlije", kao i u većini Andrićevog opusa, Osmansko carstvo je prikazano kao društvo u stalnom stanju nereda i da su "turski" likovi negativci. Ipak, u Martensovoj biografiji se navodi da je Andrić jednom rekao Titu da su on i njegova generacija, dok su bili mladi, imali vrlo negativan pogled na Osmansko carstvo jer su ga vidjeli kao tlačitelja Južnih Slavena, a da je s godinama shvatio da je to dijelom zato što su doživjeli Carstvo već u propadanju. U isto vrijeme, u knjizi "S Ivom Andrićem" Ljube Jandrića, Andrić pokazuje divljenje prema osmanskom naslijeđu, kao što je Gazi Husrev-begova džamija, i podržava poticanje nacionalne svijesti Bošnjaka, tada Muslimana s velikim M - kaže sagovornik.

FOTO: Aida Redžepagić

Marc Casals Iglesias podvlači da je Andrić najklasičniji autor južnoslavenske književnosti, pa i dalje izaziva mnogo više pažnje nego ostali, čak i pedeset godina nakon njegove smrti.

- Priznajem da sam pomalo iznenađen odjekom koji ovaj prijevod ima kako u Španiji, tako i na Balkanu. Očekivao sam da će ga biti, ali ne u tolikoj mjeri. Prije nekoliko sedmica, izdavačka kuća Xordica i ja, u saradnji s Ambasadom Bosne i Hercegovine u Španiji, organizirali smo promociju u prestižnoj knjižari Machado u Madridu i prostor je bio pun. Što se tiče budućih prijevoda, volio bih nastaviti s Andrićevim djelom sada kada sam se već navikao na prepreke koje prevođenje tog djela postavlja, ali to zavisi od toga hoće li se izdavačka kuća Xordica i Zadužbina Ive Andrića dogovoriti šta, kako i kad.

Ovaj Španac je ranije prevodio i Darija Džamonju, tačnije njegova "Pisma iz ludnice" te antologiju "Ptica na žici", a danas radi i na prijevodu Semezdina Mehmedinovića "Sarajevo Blues". Prije nekoliko godina preveo je i "Me’med, crvena bandana i pahuljica" od istog autora. U nastavku nam otkriva šta ga je privuklo književnom opusu ove dvojice pisaca te kako ih je književna publika u Španiji prihvatila.

- Džamonju sam otkrio tek kada sam stigao u Sarajevo jer je moja privatna profesorica bosanskog jezika donosila njegove priče da ih čitamo i komentiramo. Tako sam istovremeno učio vaš jezik onako kako se govori u Sarajevu i šta to čini Sarajevo tako posebnim. Mnogo sam ponosan što sam uspio prenijeti dio toga na drugi jezik i kulturu. Što se tiče Semezdina Mehmedinovića, prijedlog mi je dala izdavačka kuća Deleste, a on je ujedno i autor kojeg najviše volim prevoditi jer ima senzibilitet najbliži mom senzibilitetu. Upravo ovih dana se dovršava prijelom mog prijevoda "Sarajevo Bluesa", koji će biti objavljen iduće godine. U principu, ne prevodim poeziju, ali budući da je Semezdin Mehmedinović veliki pisac i od neko vrijeme i moj dobar prijatelj, napravio sam izuzetak i iskustvo je bilo vrlo interesantno i plodno za mene - kaže Marc Casals Iglesias.

Osim što prevodi djela velikana bosanskohercegovačke književnosti, Iglesias je također i autor djela "La piedra permanece" (Kamen ostaje), u čijem je centru priča šesnaest Bosanaca koje lično poznaje. Govoreći o motivima za pisanje ove knjige, kazuje da je glavni razlog njegova ljubav prema Bosni i želja da španskoj publici predstavi našu zemlju.

- Knjiga se sastoji od šesnaest stvarnih priča Bosanaca koje dobro poznajem. Te male biografije se isprepliću s kratkim digresijama o različitim aspektima historije, kulture i prevladavajućeg mentaliteta u Bosni, kako bi se dao kontekst, što smatram da nedostaje u inostranstvu kada se govori o Bosni i generalno o Balkanu. Također sam pazio da u knjizi budu zastupljeni likovi svih naroda, društvenih slojeva, političkih ideja i regija kojih ima u Bosni, kako bi se stvorila mala mozaična slika zemlje, barem kako sam je ja upoznao. Mislim da je ta raznolikost učinila da knjiga ima mnogo dobar prijem u Španiji - pojašnjava nam.

"Veže nas južnoevropski mentalitet"

Marc Casals Igleasias na Balkan je stigao 2005. godine iz strogo profesionalnih razloga – želio je raditi kao prevodilac za Evropsku uniju i, budući da je Bugarska trebala ući 2007. godine, preporučili su mu na početku da nauči bugarski jezik.

- Putujući prvo po Bugarskoj, a potom i po ostatku regije, bio sam fasciniran i odlučio sam ostati. S Bosnom sam osjetio neku vrstu zaljubljenosti kada sam došao prvi put 2005. godine. Živio sam ovdje deset godina, vraćam se često i trudim se širiti kako njenu stvarnost, tako i njenu kulturu. Volim misliti da na taj način nešto vraćam za sva iskustva koja mi je Bosna dala i za sve stvari koje sam ovdje naučio o sebi i o životu uopće kaže sagovornik.

Iako je u Bosnu i Hercegovinu prvi put došao 2005. godine, kako je i sam rekao, pet godina kasnije odlučio je našu državu učiniti i svojim stalnim mjesto prebivališta. Živio je ovdje od 2010. do 2020. godine.

- Prvi put nisam ništa razumio. Ušao sam preko Čapljine s hrvatske obale i kontrast me potpuno šokirao: izmjena džamija, crkava i sinagoga, tragovi rata na ulicama i fasadama... ali i toplina ljudi. Sjećam se da sam bio u Mostaru gledajući Stari most, i mislio sam: "Jednog dana ćeš živjeti u ovoj zemlji." Nažalost, ne mogu reći da se Bosna mnogo promijenila u tih deset godina koliko sam ovdje živio niti da se puno promijenila od tada do danas. Kada god dođem, baš kao i kada sam živio tu, imam određeni gorak okus u ustima jer ne vidim da zemlja ide naprijed, a volio bih da mnogi ljudi ovdje koje volim žive bolje nego što žive sada - dodaje.

Nažalost, prva asocijacija u Španiji kada se spomene Bosna i Hercegovina, prema riječima ovog pisca i prevodioca, i dalje je rat s kraja prošlog stoljeća iako se, priznaje, stvari lagano mijenjaju.

- Ljudi sve više dolaze kod vas i upoznaju zemlju pored stereotipa iz tih ratnih godina. Nedavno je otvoren i direktan let između Sarajeva i Girone, mog grada. Mislim da nas povezuje određeni južnoevropski mentalitet: prijateljski karakter, želja da se živi malo opuštenije i da se život ne fokusira samo na rad ili zarađivanje novca. Rekao bih da nas razdvajaju stvari koje imaju veze s ratom. U Španiji se posljednji rat davno završio i, srećom, sve je manje stanovnika koje čuvaju to iskustvo.

FOTO: Aida Redžepagić

Iglesiasa smo zamolili da nam pokuša približiti to kako velike kulture, poput španske, percipiraju manje kulture. Tačnije, pitali smo ga poznaju li ih dovoljno te cijene li "produkte" tih, uvjetno rečeno, malih kultura.

- Za početak, postoji određena udaljenost jer čak i na osnovnom, baznom nivou španski čitalac ne zna kako izgovoriti imena vaših autora. Također, književnost u velikoj mjeri funkcionira na osnovu implikacija i ako ih čitalac ne poznaje jer ne poznaje kontekst, ne može u potpunosti cijeniti djela. Onda ima i problem stereotipa, što smo već spomenuli. Prevazići neposredne asocijacije, a u slučaju Bosne, kao što sam ranije rekao, to je rat, spor je i mukotrpan posao, ali koji lagano daje rezultate. Stvorila se mala publika zainteresirana za balkansku književnost, a unutar nje, bosanska književnost izaziva posebno interesovanje zbog istih posebnosti koje čine Bosnu zemljom malo drugačijom od okolnih - kaže Marc Casals Iglesias.

Ovih dana Marc Casals Iglesias, kroz smijeh nam govori, ne čita ništa jer radije šeta Sarajevom, u kojem viđa prijatelje.

- Postoji jedna knjiga koju uvijek preporučujem kada upoznam Bosanca koji je dobar čitalac i kojeg cijenim. To je "Trg dijamanta" katalonske spisateljice Mercè Rodoreda. Gabriel García Márquez je smatrao ovaj roman najboljim koji je napisan o Španskom građanskom ratu, a svi bosanski čitaoci kojima sam ga preporučio bili su oduševljeni. Za sada postoji samo u hrvatskom izdanju izdavačke kuće VBZ, ali kao Katalonac i zaljubljenik u književnost, pa i u Bosnu, jako bih volio da se ovo remek-djelo objavi ovdje jer sam siguran da bi se publika pronašla u njemu - preporučuje naš sagovornik na kraju razgovora.