U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, novoformirana socijalistička Jugoslavija pokrenula je proces temeljne preobrazbe svih društvenih struktura, a Islamska vjerska zajednica našla se pod direktnim udarom novih političkih okolnosti. Državni aparat, vođen ateističkom ideologijom, nije težio samo marginalizaciji vjere, već potpunom ovladavanju njenim institucijama kroz postavljanje lojalnih i odanih kadrova na ključne pozicije.

U tom kontekstu, funkcija reisu-l-uleme postala je od strateškog značaja za režim, koji je kroz kontrolu vrhovnog poglavara nastojao osigurati stabilnost i spriječiti bilo kakav oblik vjerskog otpora. Period turbulentne tranzicije i institucionalnih reformi poslužio je kao paravan za politički inženjering kojim su vjerski autoriteti pretvoreni u aktere državne politike.

Politička pozadina Fejićevog povlačenja

Uspostavljanje komunističke vlasti u Jugoslaviji donijelo je Islamskoj zajednici niz sistemskih izazova, od rješavanja nagomilanih imovinsko-pravnih sporova do kadrovskog restrukturiranja. Prva decenija ovog perioda protekla je pod vodstvom Ibrahima ef. Fejića, koji je na poziciju prvog reisa FNRJ izabran u septembru 1947. godine. Iako je njegov mandat formalno trajao deset godina, sam kraj njegove karijere 1957. godine ostao je predmetom različitih tumačenja. Zvanično se povukao u novembru te godine pravdajući takav potez dubokom starošću i lošim zdravstvenim stanjem, s obzirom na to da je bio rođen još 1879. godine.

Međutim, historijski zapisi i transkripti razgovora s visokim funkcionerom SKJ Vladom Šegrtom otkrivaju drugačiju sliku Fejićevog odlaska. U tim razgovorima on je više puta otvoreno priznao kako jedva čeka dan kada će napustiti funkciju, što ukazuje na to da su pritisci i teret upravljanja zajednicom u represivnom sistemu bili stvarni razlozi njegovog povlačenja. Njegova ostavka nije bila samo kraj jednog mandata, već pažljivo pripremljen teren za dolazak ličnosti koja će uživati još veće povjerenje komunističkih elita. Režim je tražio osobu čija će odanost biti provjerena ne samo riječima, već i konkretnim akcijama protiv onih koji su smatrani neprijateljima naroda.

Kao idealan kandidat nametnuo se Sulejman ef. Kemura, čija je biografija bila ispunjena značajnim funkcijama unutar IVZ-a, ali i dokazanom kooperativnošću s vlastima. Kemura je tokom karijere bio na čelu Vakufske direkcije i Gazi Husrev-begove medrese, a upravo je tokom rukovođenja Medresom 1949. godine pokazao beskompromisnu lojalnost državi. U jeku progona pokreta "Mladi muslimani", on je lično upao u sobe učenika koji su prevodili islamsku literaturu, zaplijenio te materijale i predao ih tajnoj službi (UDBA). Taj čin "čišćenja" institucije od nepodobnih elemenata, koji je rezultirao mučenjima i zatvaranjima brojnih mladića, bio je najbolja preporuka za njegov nastavak uspona u hijerarhiji.

Inženjering izbornog procesa 

Izbor Sulejmana Kemure za novog reisa nije prošao bez unutrašnjih previranja i otpora dijela vjerske elite koja je prepoznala njegove bliske veze s režimom. Penzionisani muftija Muhamed Šefket Kurt iz Tuzle i Omer Džabić iz Mostara, uz nekolicinu delegata iz Srbije, jasno su iskazali protivljenje njegovoj kandidaturi, smatrajući ga neprikladnim za tu funkciju. Kako bi suzbili opoziciju, vlasti su primijenile lukavu strategiju pacifikacije – upravo su najglasnije protivnike Kemure uvrstili u komisiju za dodjelu menšure. Logika je bila jednostavna – onaj ko mu formalno podari blagoslov, kasnije neće moći osporavati njegov legitimitet. Vlado Šegrt je u svojim zabilješkama potvrdio da su se "razgovori s pojedinim saborcima" vodili isključivo radi obezbjeđivanja većine.

Sam čin izbora na Vrhovnom vakufskom saboru bio je precizno osmišljen događaj s jasnim dnevnim redom. Nakon što je Ibrahim Fejić razriješen dužnosti uz kurtoazne pohvale, usvojen je novi Pravilnik o izboru koji je predviđao mogućnost tajnog i javnog glasanja. Iako je bilo onih koji su smatrali da javno glasanje bolje oslikava jedinstvo, na kraju je prevagnula opcija tajnog glasanja kao općeg standarda. Rezultat je bio frapantan – svih 23 člana Sabora dalo je glas Kemuri, čime je simulirana apsolutna podrška novom lideru. Kemura je odmah nakon proglašenja položio zakletvu, obećavajući prosperitet Jugoslavije i saradnju s maršalom Josipom Brozom Titom.

Svečanost u Gazi Husrev-begovoj džamiji 8. decembra 1957. godine, kada mu je uručena menšura, označila je početak mandata koji će trajati sve do 1975. godine. Kemurin nastupni govor bio je lišen dublje teološke analize, fokusirajući se umjesto toga na aktuelne političke teme poput vanjske politike nesvrstanosti, tekovina NOB-a i bratstva i jedinstva.

Mandat pod okriljem Partije

Smrt Sulejmana Kemure, 19. januara 1975. godine, označila je kraj jednog od najkontroverznijih poglavlja u novijoj istoriji Islamske zajednice. Čovjek koji je punih osamnaest godina stajao na čelu vjerske administracije, u kolektivnom sjećanju ostao je zabilježen pod nadimkom "crveni reis". Taj epitet nije bio slučajan – on je direktna posljedica njegove nepokolebljive odanosti Josipu Brozu Titu i tadašnjem socijalističkom poretku, što je ujedno bila i njegova najjača karta za uspon na najvišu vjersku funkciju.

Kemurin put ka vrhu započeo je u sarajevskoj uglednoj porodici 1908. godine, kada je rođen. Prije nego što će postati ključna figura zajednice, pekao je zanat u šerijatsko-pravnim poslovima, dok je 1949. godine preuzeo kormilo Gazi Husrev-begove medrese. Bio je prepoznat i kao osnivač te prvi predvodnik udruženja "Ilmije". Prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se 1957. godine, kada se Ibrahim ef. Fejić, nakon desetogodišnjeg mandata, pod misterioznim i naglim okolnostima povukao s mjesta reisa. Upravo je taj upražnjeni prostor otvorio vrata Kemuri, čija je privrženost Partiji bila garancija mirne saradnje vjerskog vrha i države.

Međutim, njegova uprava bila je pod stalnom lupom kritički nastrojene inteligencije, a najoštrije pero protiv njega držao je Alija Nametak. Iako Nametak u svojim zapisima rijetko ispoljava ličnu mržnju, prema Kemuri je gajio duboki profesionalni i moralni animozitet. Optuživao ga je da je zbog sitnih privatnih ambicija i beskrupuloznog djelovanja svjesno sabotirao opći napredak bosanskohercegovačkih muslimana. Taj sukob je bio toliko dubok da mu je Nametak uputio i "Otvoreno pismo" ispunjeno direktnim kritikama na račun njegovog rada.

Možda najsnažniji simbol tog otpora ostao je zapisan u Nametkovom "Sarajevskom nekrologiju". Dok je cijelo djelo ispisano latiničnim pismom, autor je napravio presedan kod Kemurinog nekrologa: stranicu i po teksta posvećenu smrti reisa Nametak je ispisao ćirilicom. Ovaj potez tumači se kao duboko simboličan čin kojim je hroničar želio dodatno potcrtati Kemurino ideološko opredjeljenje i distancirati ga od onoga što je smatrao autentičnim putem zajednice. Time je čak i u smrti Kemura ostao figura koja izaziva podijeljena mišljenja, ostajući u historiji upamćen kao lider čiji je mandat bio neraskidivo vezan za ideologiju tadašnjeg režima.