Majka Tima Delić sa prozora svoje kuće, na brežuljku iznad šehitluka u Veljacima, gleda u nišane svojih najmilijih. Tu su ukopani njena dva sina Nedžad i Samir, te suprug Mehmedalija.

Sa prozora majka Tima svakodnevno posmatra i zgradu Osnovne škole "Vuk Karadžić", koja je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu postala logor, u kojem su ubijeni i njeni sinovi i muž.

- Duša me boli. Eto stadiona, eto škole, odvedoše ih gdje su završili osnovnu školu da ih tu pobiju. Dugo nisam mogla ući, teško mi. Prve godine kad sam ušla, samo sam stala kod vrata u fiskulturnoj sali gdje su ih poubijali, nisam ništa progovorila. Nikad se ne može sve ispričati, šta smo se preživjeli. Svaka porodica, svaka kuća je film, nikad se ne može prenijeti - kazala je Tima.

Majka Tima Delić kod nišana svojih sinova

Ponosno je govorila o svojim sinovima, "lijepo su učili i bili vrijedni, djeca za poželjeti". 

Stariji sin Nedžad je imao 20, a mlađi Samir 18 godina.

- Mlađi se radovao što je izrastao, sve mi je govorio kako voli što je najmlađi, a najviši. Tek je napunio 18 godina, prvi put izašao na glasanje na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Toga se uvijek sjetim kad je obilježavanje Dana nezavisnosti. Stariji sin je tek uzeo 21. godinu. Zlikovci su prvo birali moćne i školovane ljude, a onda su uzimali omladinu, da nas nema nikako - kazala je ona.

Desetog maja 1992. godine desio se napad. Muškarci su odvedeni u Osnovnu školu "Vuk Karadžić", u kojoj su mučenja i ubijanja trajala danima.

- Nismo znali šta nas čeka, djeca su govorila "mama, nismo nikom ništa uradili". Ne mogu da vjeruju šta se dešava. Mlađi sin je bio bolestan. Kad su došli u salu, jedan od zlikovaca ga je tukao do iznemoglosti. Moj muž je tada rekao "nemojte ga, nije ništa kriv, i bolestan je". Ubili su ga pred očima mog muža, da gleda, i rekli mu "više neće biti bolestan". Onda su ubili i muža. Stariji sin i djever su iznijeli muža i mlađeg sina na kamion ispred sale, kasnije su i njega ubili. Svi su bili u grobnici u Redžićima, odakle sam ja rodom. Svi su skoro pa na zemlji mog oca, kojom sam ja hodala, radila. Jedna cura mi je pričala kako je gledala s prozora kako ih voze na traktorima, kamionima, pobijene. Djever, koji je bio s mojim sinom, preživio je - ispričala je ona.

Sestra i brat su joj također ubijeni tokom zločina u Bratuncu, aprila i maja 1992. godine.

- Bratunac je bio priprema za Srebrenicu, sve su radili što će kasnije raditi u Srebrenici. Prvo su mi našli sestru, onda brata, oni nisu ukopani ovdje, jer još nije bilo mezarja. Na prvoj dženazi na Veljacima 2007. godine ukopala sam sinove. Onda sam 2008. ukopala muža. Četiri godine sam snosila dženazu. Mene su ubili ko i njih - 11. maja 1992. godine, ja više nemam šta izgubiti. Allah me je ostavio, valjda da ja danas pričam, svjedočim - s bolom je kazala ona.

Tima, poput svih majki šehida, predstavlja primjer duhovno osnažene, dostojanstvene i ponosne Bošnjakinje.

Uprkos svemu što je preživjela, Tima se vratila, da bude u blizini svojih najmilijih, da vodi borbu za istinu i pravdu.

- Uvijek sam govorila da se moram vratiti. Neka sam i sama, duše su moje uz mene. Kad sam se vratila, imala sam 50-ak godina, čistila sam svoju ruševinu. Ukopani su blizu mene. Pitaju me kako izdržavam da gledam. Neka su ovdje. Znala sam i osvanuti i omrknuti uz njih, proučim Fatihe i onda milujem nišane, pričam im…

Šehitluci su trajni svjedok zločina počinjenih nad Bošnjacima u Bratuncu i njegovoj okolini.

S ovih mjesta i s porodicama šehida uvijek ćemo slati poziv da se istina i pravda u potpunosti ispune.