Godišnjice otvaraju stare rane. Svaki maj za Hibu Ramić znači povratak u 1992. godinu, u dane kada je izgubila muža u Bratuncu.
Iako bol ne jenjava, Hiba kaže da se o zločinima mora govoriti - zbog istine, zbog pravde, zbog onih kojih više nema.
- Teško je, ali mora se pričati. Ovo je neko vrijeme koje je bilo i 1992. godine. Pogodili ste, možda ne u dan, da se danas sretnemo i razgovaramo - kaže Hiba, otvarajući dušu i dijeleći svoju tešku priču.
Nakon što su se počele dešavati uznemirujuće stvari i nakon što se počelo govoriti o dolazećem zlu, Hibu je suprug Adem, koji je tada radio u policiji, zamolio da s djecom ode na sigurno. Brinuo se jer su imali petero djece, i želio je da ih skloni od onoga što se tada naslućivalo.
Tako je, zajedno s još dvadesetak žena i djece, Hiba otišla u Lukavac, kod dajdže. Međutim, tamo se nisu dugo zadržali.
Pred prvi maj, Hiba se vratila nazad u Bratunac, tačnije u selo Hranča.
- Tu sam se vratila kod svekra u selo, a naša kuća je pored magistrale, bilo nam je nekako sigurnije gore. S kćerkom Dženanom od devet mjeseci sišla sam da otvorim malo, da izračim kuću. Tada kroz prozor čujem da je policijsko auto stalo, bili su Ademov kolega Miladin Jokić i još meni dva nepoznata vojnika. Vidjela sam da nisu s naših područja, jer ne znaju ko je Adem, koga traže, kako se preziva, što je znak da su ljudi dovedeni sa strane - ispričala je ona.
Pitali su je gdje je Adem, i tražili da se javi u policijsku stanicu.
- Nekako sam došla do kuće i rekla mu da ga traže da se javi. Javio se telefonom, rekli su mu da trećeg maja treba da predaju oružje. Trećeg ujutru, negdje oko pola sedem ili sedam sati počele su pucnjave sa svih strana. I tada smo bili kod svekra i svekrve u selu. Adem je sa bratom i nekim komšijama pobjegao prema šumi. Mi smo ostali u kući. Pucalo se cijeli dan, naša kuća je pogođena granatom. Prešli smo u podrum u komšiluku, gdje je malo bilo skrivenje - prisjetila se Hiba.
Predvečer su upali u selo, i stanovništvo stjerali na magistralni put, gdje se ukrštaju putevi iz dva različita naselja. Hiba je tada, u grupi muškaraca koje su vodili, vidjela i supruga Adema.
- Tu vidimo da su pohvatali naše muškarci, da ih vode. Njih devetorica su bili. Mom Ademu su vezane ruke od pozadi. Ovi nisu bili vezani. Očekivala sam bilo što da mi kaže, ali ne sjećam se ni momenta kad je prošao pored mene, niti bilo čega. Njih su ostavili na autobuskoj stanci, nas su protjerali kasnije. Došao je bijeli kombi sa crnom mrtvačkom glavom. Njih su potrpali. Odvezli su ih u nepoznatom pravcu - ispričala je ona.
Tokom godina dobijala je različite informacije o tome gdje je njen suprug odveden, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u Kazan-bašči u Zvorniku.
- U Tuzli 2006. godine sam identifikovala svog Adema. Tijelo je bilo kompletno. Nije na sebi imao ništa. Kada je bila prva dženaza 2007. godine, kad smo se izborili da otvorimo mezarje za ubijene, ukopan je Adem - ispričala je Hiba.
Hiba Ramić
Od 3. maja uvečer sve je u selu bilo popaljeno. I njihova porodična kuća i kuća Ademovih roditelja.
Otišli su u drugo naselje kod komšija, jer, nisu imali gdje drugo. Tu su ostali jednu noć.
- To gdje smo prenoćili tu noć, žena koja je išla da pomuze krave, jedan od komšija Srba je rekao da će njih zapaliti i pobiti ako budu nam dali utočište. Tako da smo se mi vratili u izgorjelu kuću od Ćamila Ramića. Navodno smo se vratili, ostali smo samo dan. Svo vrijeme proveli smo u šumi, jer se pucalo svaki dan. U jednom momentu došao je moj otac. On je živio s druge strane Bratunca, bliže Srebrenici, da idem s njim. Negdje čovjek ne znajući u tim momentima ni šta je rat, ni da se mogu dešavati takve stvari, sve se očekuje hajde, odveli su ih na neka ispitivanja pa će ih vratiti... Najstarija kćerka je otišla s mojim ocem, a ja sam ostala s njih četvero tu, i sa svekrom i svekrvom, očekujući da će se Adem javiti ili pojaviti. Kćerka je poslije sa mojim roditeljima otišla za Srebrenicu, i sa kamionima stigla nama u Živinice, jer smo se kasnije, nakon svih golgota, tu stacionirali - navela je Hiba.
Kćerka Dženana bila je bolesna, nisu imali ni mlijeka, ni hrane. Pokušavala je da je odvede do ljekara, ali je bilo nemoguće zbog pucnjave.
Mala Dženana umrla je 9. maja.
- Ona je meni na rukama umrla. Uspjeli smo desetog ujutru da je ukopamo u porodičnom dvorištu. Međutim, prilikom povratka sve smo to prekopali, nikad nismo našli tijelo. Vjerovatno su oni pomislili da je Adem nešto zakopao, ili da smo mi zakopali ili oružje, ili zlato, ili nešto. Tako da ni dan danas nikad nismo našli moju djevojčicu od devet mjeseci - s bolom nam je ispričala Hiba.
Potom, 11. maja protjerali su ih u Kladanj. Sjeća se kako je samo u čarapama, izlazeći iz autobusa, nosila djecu u naručju - "samo sam željela da spasim djecu i da pobjegnem od svega toga".
U Kladnju je bila mjesec dana, nakon čega odlazi u Lukavac, gdje su bili i svekar i svekrva.
Govoriti o svemu istovremeno je, kako je kazala, njen dug prema njenom ubijenom suprugu Ademu i još četiri njegova brata ubijena u protekloj agresiji. Dug je, veli, i prema njihovoj majci, a njenoj svekrvi Nuri, koja je za života svakodnevno umirala od boli za svojim sinovima i koju je, upravo Hiba sve do njene smrti pazila kao rođenu majku.
- Moja svekrva je izgubila njih petericu. Moj otac, dva brata su mi ubijena u Srebrenici. Ne bih mogla pobrojati ni s jedne ni s druge strane koliko je familije ubijeno - kazala je ona.
Uprkos svemu, imala je snage i hrabrosti da se vrati, među prvima. Kada je počeo povratak 2000. godine razgovarala je s djecom i donijeli su odluku da se vrate na svoje ognjište.
- Bilo je to teško na početku, ja sam sama otišla, sve zaraslo, porušeno. Uspjeli smo obnoviti kuću, djeca su išla u srednju, na fakultet, vremenom sam djecu dovodila tu, da smo na kraju bili svi. Svekar je u međuvremenu umro, svekrva je živjela, ona je prije sedam, osam godina umrla. Dočekala je da ukopa Adema. Dževada, petog brata, nažalost još ni danas nismo pronašli. I kroz sve to, eto čovjek dobije snagu, i od Allaha, Allah ne opterećuje čovjeka preko njegovih mogućnosti - naglasila je Hiba.
U godinama koje su uslijedile nakon povratka, Hiba je, s još nekoliko ljudi, vodila borbu, prvo za zemljište za mezarje, kao i za druga prava povrtnika.
Uspjeli su u svojoj borbi za mezarje, na kojem se danas gradi i centralno spomen-obilježje na kojem će biti upisana imena svih ubijenih u Bratuncu.
- Udruženje Naše sjećanje i Udruženje logoraša Bratunca je kupilo i dulum i po zemlje iza mezarja, tu će biti kancelarije, multimedijalna sala, apartmani, gradi se, jer trenutno se s udruženjima nalazimo u prostoru Medžlisa Islamske zajednice Bratunac - navela je naša sagovornica, pokazujući nam i objekat u izgradnji.
Koliko god da udruženja predano rade, zvaničnu podršku institucija za održavanje i rad na mezarju nisu dobili, upozorava Hiba.
- Udruženje Naše sjećanje je preko općine uspjelo ući u budžet, ali to su mizerna sredstva, nekih 12.000 KM, i to se ne ispoštuje, ali volonterski uspijemo da održavamo mezarje. Negdje bi trebalo da institucije razumiju, s obzirom da svi znaju gdje se nalazimo, na kojem prostoru, kakvi su uvjeti i politika. Mi za nišane tražimo sredstva. Malo je institucija koje se odazovu. Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica najvećim dijelom je učestvovalo u izgradnji, dijelom Tuzlanski kanton. Ovim putem želim da se zahvalim i porodicama koje su donirale sredstva za izgradnju nišana, kao i Fahrudinu Skopljaku i njih još nekoliko koji su bili u skupštinskim klupama Tuzlanskog kantona koji su jedne godine od ličnih sredstava izdvojili za deset nišana. Ima puno onih koji su uz nas, koji dolaze, pomažu. Ko god da je dao i trun doprinosa za naše mezarje i naše uspomene, zahvalni smo - akcentirala je Hiba.
Ističe da je Udruženje izdavač knjiga iz edicije "Genocidna namjera - Bratunac 1992" Ramiza Salkića, kao i da provode druge aktivnosti, uz poruku da je to "moralna obaveza prema našim ubijenim, ali i prema živima koji su smogli hrabrosti i snage da se vrate nakon svega".
Danas, više od tri decenije nakon zločina, Hiba Ramić ne prestaje govoriti. Ne zato što joj je lahko, nego zato što zna da o istini ne smije šutjeti.
I zato, dok maj ponovo dolazi, dok se sjećanja vraćaju, Hiba idalje stoji - u ime svojih ubijenih, u ime svoje djece, i u ime istine. Da se zna. Da se pamti. Da se ne ponovi.
