Mahatma Gandhi, lider koji je duboko proučavao Kur'an i biografiju poslanika Muhammeda, dosljedno je zastupao stav da je islam u svojoj suštini religija mira. Njegova tumačenja naglašavala su univerzalne vrijednosti i moralnu snagu ove vjere, ističući je kao put prema suživotu i duhovnoj čistoti.

Gandhi je tvrdio da u Kur'anu ne postoji ništa što opravdava upotrebu sile radi preobraćenja. Prema njegovom viđenju, sveta knjiga islama najjasnijim mogućim jezikom propovijeda da u vjeri nema prisile. Za Gandhija je cijeli život Poslanika bio oličenje odbacivanja prinude, a vjerovao je da bi islam prestao biti svjetska religija kada bi se oslanjao na silu radi svog širenja.

Gajeći duboko poštovanje prema islamu, Gandhi je isticao da poruka Poslanika nije bila namijenjena isključivo muslimanima, već cijelom čovječanstvu. Smatrao je da religija treba povezivati ljude s Bogom, ali i čovjeka s čovjekom, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. U tom duhu, Gandhi je sebe smatrao podjednako dobrim muslimanom kao što je bio hinduista ili kršćanin, redovno uključujući ajete iz Kur'ana u svoje molitvene sastanke.

Gandhi je često citirao riječi Poslanika: "Savršen musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku ljudi sigurni". Za njega je "najizvrsniji džihad" bio onaj usmjeren na pobjedu nad samim sobom, tj. osvajanje vlastitog "ja ", i pružanje pomoći svakoj potlačenoj osobi, bila ona musliman ili ne.

Umjesto međusobnih optužbi, Gandhi je zagovarao princip "živi i pusti druge da žive". Pozivao je na uzajamno praštanje i zaboravljanje nanesenih nepravdi kao najlakši metod za postizanje trajnog mira. Vjerovao je da se svaka religija, pa tako i islam, dokazuje kroz moralnu čistoću njenih sljedbenika i njihovu sposobnost da u tišini i samoodricanju žive poruke svoje vjere.

Njegova vizija islama bila je vizija otvorenosti – vjera koja nije "zaključana u kutiji", već podložna proučavanju i prihvaćanju njenih plemenitih načela od cijelog čovječanstva.