Posljednjih sedmica politička scena u Bosni i Hercegovini svjedoči oštroj retoričkoj razmjeni vatre između neprikosnovenog lidera HDZ-a Dragana Čovića i kandidata koalicije "Petorka" za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Zdenka Lučića.

Sukob je eskalirao nakon objave audiosnimaka sa sjednice Hrvatskog narodnog sabora, na kojima Čović Lučića časti etiketama poput "kriminalca", "ratnog profitera" i "ublehaša", dok mu Lučić ne ostaje dužan, javno secirajući Čovićevu prošlost u fabrici "Soko", njegovo navodno potpisivanje ćirilicom i nekadašnje izjašnjavanje kao Jugoslovena.

Ofanzivnija strategija

Sukob Lučić-Čović: Nalog zvaničnog Zagreba

Iako ova "dinastička" borba unutar hrvatskog političkog korpusa u Bosni i Hercegovini djeluje kao izvrsna prilika za politički zaokret, probosanske snage, a naročito bošnjačka politička javnost, prave opasnu grešku tretirajući ovaj sukob kao borbu "dobra i zla".

Zabluda o "novom licu"

Naime, u sarajevskim političkim krugovima često se, po inerciji, svaki protivnik Dragana Čovića dočekuje s određenom dozom simpatija, uz nadu da bi slabljenje HDZ-a moglo donijeti relaksaciju odnosa. Međutim, gledati u Zdenku Lučiću "alternativu" ili nosioca nove, konstruktivnije politike, predstavlja vrhunac političke lakovjernosti.

Istina je, zapravo, oprečna. Ovdje nije riječ o sukobu dvije različite vizije Bosne i Hercegovine, već o klasičnom interesnom obračunu ljudi koji su potekli iz istog ideološkog šinjela.

Sukob Čović-Lučić je sukob na relaciji ko će imati ekskluzivitet nad "zastupanjem hrvatskih interesa", a ne o tome kakvi bi ti interesi trebali biti u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu.

Vojna prošlost i porodična sadašnjost

Kada se analizira Zdenko Lučić, ne smije se zanemariti njegova vojna prošlost i uloga u strukturama koje su direktno provodile politiku Hrvatske Zajednice, a potom i Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Dok Lučić danas Čoviću spočitava rad za JNA na početku rata, on sam nastupa s pozicija "autentičnog borca" iste one ideološke matrice koja je u haškim presudama označena kao dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Još važniji segment koji probosanske snage ignoriraju jeste uloga njegovog brata Ivice Lučića. Ivica Lučić nije samo bivši visokopozicionirani obavještajac, već jedan od ključnih ideologa savremene hrvatske desnice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Latentne prijetnje

Lučić rano otkrio karte, doslovno: UZP i nimalo drugačiji kandidat Petorke

Njegova bliskost s HDZ-om Hrvatske i premijerom Andrejom Plenkovićem nije tajna, kao ni njegovi javni nastupi u kojima godinama vrlo vješto i uporno zagovara koncept "trećeg entiteta" ili barem radikalne federalizacije Bosne i Hercegovine.

Činjenica da je Ivica Lučić jedan od glavnih aktera u debatama koje podrivaju građanski koncept države direktno delegitimizira bilo kakvu nadu da bi njegov brat Zdenko mogao biti "mekša" opcija za Bosnu i Hercegovinu.

Dvije strane iste medalje

Lučićeva kandidatura ispred "Petorke" (HDZ 1990, HRS, HNP, HDS i HSS) zapravo je pokušaj desnog krila hrvatske politike da preuzme primat od Čovića, koristeći njegovu komunističku prošlost kao glavno oružje.

Lučić ne kritizira Čovića zato što je ovaj blokirao državu ili zagovarao podjele, već zato što smatra da Čović to ne radi dovoljno "autentično" ili da to radi isključivo za sopstveni profit, zanemarujući "stare kadrove".

Probosanske snage, posebno Bošnjaci, ne bi smjeli upasti u zamku navijanja za Lučića samo zato što on "udara" po Čoviću. Njegova pobjeda ili jačanje ne bi značili kraj politike ucjena i blokada. Naprotiv, mogli bi dobiti političkog aktera koji je ideološki potkovaniji, agresivniji i s direktnijim vezama s obavještajno-političkim centrima u Zagrebu koji Bosnu i Hercegovinu vide isključivo kroz prizmu etničkih torova.

Sukob Čovića i Lučića je borba za kontrolu resursa i političkog legitimiteta unutar jednog naroda. To je personalni rat u kojem se koriste teške riječi, ali u kojem su ciljevi ostali isti - učvršćivanje etnoteritorijalne kontrole.

S tim u vezi, Zdenko Lučić i Dragan Čović su dvije strane iste medalje. Dok se oni svađaju oko toga ko je bio veći Jugosloven, a ko veći ratnik, probosanske snage i probosansko biračko tijelo trebali bi shvatiti da se s promjenom lica na čelu desnih hrvatskih partija suština ne mijenja. Ignorirati prošlost i porodično-ideološki milje Lučića, nadajući se da je on "saveznik", nije ništa drugo do opasan politički amaterizam koji bi se u budućnosti mogao skupo platiti.