Aktuelno i primjetno "zaoštravanje" odnosa između Velike Britanije i Izraela, obilježeno uvođenjem oštrih trgovinskih sankcija protiv izraelskih ilegalnih naselja i sankcioniranjem pojedinih ekstremnih izraelskih ministara, posljednjih dana izaziva buru na svjetskoj političkoj sceni. U Tel Avivu i Washingtonu ove mjere su, očekivano, dočekane na nož, uz apsurdne optužbe na račun britanske vlade i kvalifikacije poput onih da je Britanija "postala islamska republika", ali analitičari s pravom postavljaju pitanje svjedočimo li historijskom geopolitičkom zaokretu ili tek prolaznoj diplomatskoj krizi.

Ipak, kada je riječ o Londonu i njegovoj navodnoj novoj pravednijoj politici prema Bliskom istoku, prijeko je potreban dubok oprez. Svaka ozbiljna analiza aktuelnih tenzija mora uzeti u obzir neospornu historijsku činjenicu da Velika Britanija nije neutralni posmatrač koji je "zalutao" u ovaj sukob, već je, u temelju, ona ta koja je i omogućila i pokrenula okupaciju Palestine.

Korijeni tragedije

Da bi se razumjela težina britanske politike, nužno je vratiti se u 1917. godinu. Tada je Britanija, kroz zloglasnu Balfourovu deklaraciju, dala zeleno svjetlo za uspostavu "nacionalnog doma za jevrejski narod" na palestinskoj zemlji, u potpunosti ignorirajući prava i postojanje autohtonog arapskog stanovništva.

Tokom katastrofalnog mandatnog razdoblja koje je uslijedilo, britanska imperijalna politika upravljala je prostorom Palestine na način koji je neminovno vodio prema ratu, raseljavanju i etničkom čišćenju.

Upravo zbog toga, današnje britanske osude i sankcije prema naseljima, u kojima danas živi više od 750.000 doseljenika raspoređenih u stotinama ilegalnih lokacija, nose gorak okus historijskog licemjerja. London danas pokušava uvesti red na terenu čiju je okupaciju i kolonijalnu genezu sam inicirao prije više od jednog stoljeća.

Nova lica, oštriji tonovi, ali šta je sa suštinom?

Odnosi između Londona i Tel Aviva godinama su bili idilični, učvršćeni dubokom sigurnosnom, trgovinskom i političkom saradnjom. Vrhunac te simbioze zabilježen je za vrijeme vlade Rishija Sunaka, koja je bezrezervno podržavala izraelske vojne operacije u Gazi.

Međutim, dolaskom laburista na vlast, a posebno imenovanjem novog političkog kursa na čelu s premijerom i ministrom vanjskih poslova Edom Milibandom, ton Downing Streeta se drastično promijenio. Najave "sveobuhvatnog resetiranja" odnosa, odbijanje kompromisa s politikom Benjamina Netanyahua, priznanje Države Palestine i sankcioniranje ekstremnih ministara poput Bezalela Smotricha i Itamara Ben-Gvira, šokirali su izraelski establišment.

Izraelska desnica reagovala je s neviđenom žestinom, prijeteći kontraizmjerama i optužujući britansku vladu za antisemitizam i dodvoravanje glasačima. S druge strane, u samoj britanskoj javnosti mnogi sumnjaju u iskrenost ovih poteza, podsjećajući da je prethodni period obilježilo predugo oklijevanje i ignorisanje stradanja palestinskog naroda.

Oprez prije svega

Može li se dogoditi da padom Netanyahua ili dolaskom neke "umivenije" izraelske vlade dođe do otopljavanja odnosa i povratka na staro? Vrlo jednostavno. Opasnost leži upravo u tome što se personalne promjene u Tel Avivu mogu iskoristiti za kozmetičko popravljanje diplomatskih fasada, dok strateška politika kolonizacije, aparthejda i gušenja palestinskih prava ostane netaknuta.

Zato je britanski "zaokret" prema Izraelu još uvijek pod znakom pitanja. London mora preuzeti punu historijsku odgovornost za svoje prve korake iz 1917. godine i dok se mjera uspjeha britanske politike ne bude mjerila isključivo stvarnim promjenama na terenu, poput potpunog zaustavljanja i demontaže industrije naselja, svaka oštra izjava i trgovinska sankcija ostat će tek u pozadini duboko ukorijenjenog imperijalnog duga prema Palestini.