Muhamed Krajišnik je 40 godina bio vlasnik malog limarskog obrta.

Cijeli radni vijek proveo je u maloj, skromnoj radionici u kojoj je četiri desetljeća pravio narodu fijakere, sulunare, rozete, vratašca za dimnjake, tulumbare, tendžere i još kojekakve sitnice za kuću, koju danas zovu limenom galanterijom.

Za svoj rad je 17. jula 2003. dobio priznanje od kolega iz Udruženja "Stari zanati", koje i danas stoji na čađavom zidu radnje u Ulici Veliki Ćurčiluk 37 na Baščaršiji.

Kao i većini zanatlija, bio mu je to jedini izvor prihoda, ali njemu savim dovoljno.

Nije imao poroda da bi morao i o njemu brinuti i razmišljati ko će ga u poslu naslijediti.

Ipak, rahmetli Muhamed imao je sestrića Adnana, koji je, nakon demobilizacije 1996. godine, bio zainteresiran da uz studiranje radi posao sa svojim daidžom. Bili su u tome zajedno sve do augusta 2006, kada je daidža preselio na bolji svijet, a Adnan Jusić nastavio samostalno da kroji i spaja lim u oblike koji imaju praktičnu vrijednost.

^{Adnan Jusić}

Nema "zvijezda" na policama

Adnan je skroman 37-godišnjak, štedljiv na riječima, no iz njegovih očiju izbija čestitost, čemu se može obradovati kao nečem sve rjeđem na današnjem vremenu.

Dok razgovaramo u tijesnoj radnji, sjedeći pored sandučare koja je njegovih ruku djelo, u radnju malo-malo pa neko uđe.

Raspituju se ljudi gdje mogu kupiti sač:

-  Nemam ga jer mu nije sezona, ali pogledajte na Baščaršiji, možda je nekome ostalo od ljetos, ali da znate, sada mu je cijena - žara! - upozorava neznane muškarce, za koje se po akcentu može zaključiti da su došli izdaleka.

Kada su nesuđeni kupci otišli, nastavili smo priču o daidži Muhamedu:

- Od njega sam naslijedio alat, znanje i razrađen posao koji se u ovoj radnji obavlja gotovo 70 godina, jer je prije mog daidže koji je radio 40 godina, ovdje bio jedan limar kojeg je moj daidža naslijedio. Sada je tehnologija u usponu pa s vremena na vrijeme nabavljam nove mašine - veli Adnan.

A od tog vremena pa do danas ljudi traže vazda istu robu. Ovdje nema "zvijezda" na policama. Samo povremeno nešto što je slabo išlo - ljudima postane prijeko potrebno. Tako je s takozvanim redukcijama za dimnjak, odnosno prelaznim komadima.

A kako je došlo do toga, mladi Jusić ovako objašnjava:

- Promjer otvora za dimnjak u Bosni i Hercegovini je bio po jugoslovenskom standardu, otprilike nekih 12 centimetara. A evropski standard po kojem se sada kamini priključuju je 15, 16 pa i 17 centimetara.

Kad se narod pomami za tendžerama

Ipak, ljeti su najtraženiji roštilji i sač a zimi sulunari, krive i peći.

A kad smo već kod peći, u Adnanovoj radnji možete naći šporet - fijaker. Ovaj vrsni majstor može ga napraviti za dan, dan i po, zavisi od toga koliko su ga mušterije  "ometale" u poslu.

U njemu će nostalgičari, poklonici vikenda u kući za odmor ili kakvoj brvnari, ili oni koji samo žele atmosferu djetinjstva ili mladosti, dok dlanom o dlan ispeći najmirisniji hljeb i najrumeniju pitu. Cijena? Sitnica! Zadovoljstvo je mnogo veće od dvjestotinjak maraka, u zavisnosti od toga radi li se o manjem ili većem šporetu.

Adnan veli da ima njegovih mušterija koje lože i peku u njegovom "fijakeru" i 10-12 godina i još nikada se nije desilo da se neko pojavio radi reklamacije.

A najveći poklonici ove vrste šporeta su Romi. Oni znaju cijeniti dobar "fijaker". Naravno, cjenkanje je neizbježno.

Zato Adnan malo podigne cijenu, oni je malo spuste i dođu do cifre koja odgovara i majstoru i kupcu.

Posljednje tri do četiri godine narod se plaho pomamio za tendžerama.

Ko ne zna, to su one alumijske šerpe i šerpice u kojima najlakše, najbrže i najbolje možete iskokati kukuruz.

Ima ih u tržnim centrima, ali su tamo hem skuplje, hem slabijeg kvaliteta.

Pa od aluminijskog lima imate kupiti i leđen, što je drugo ime za lavor. Adnan Jusić nam je otkrio način njegove izrade:

- Ne radim to ovdje jer je kalup za leđen preveliki. Prvo odsiječem šajbu određene veličine i stavim ga na kalup koji se vrti, vrti i pritiskom određenih alatki lim se oblikuje dok se okreće. Nema dodatne obrade, ono što se skine s kalupa to je finalni proizvod.

Eh, sad, leđen će neko poželjeti a neko ne. No, reklo bi se da nema osobe u Bosni koja voli onaj crni, mirisni napitak poslije jutarnjeg buđenja, da nije poželjela, barem jednom u životu, ispržiti kahvu u šišu. A on se pravi na isti način, od istog materijala i u istom obliku danas kako i prije stotinu godina. A ako poslije kahve volite pojesti tulumbu, onda je ona nezamisliva bez tulumbara koji je oblikuje. I to se ovdje može naći. A ako tokom dana poželite otići na "desetku" sa ili bez luka, znajte da su ćevapi prethodno morali izaći iz lijevka koji je napravljen u limarskoj radionici.

Specijalne narudžbe su izazov

Nismo ni završili tabirenje o tome za šta svaki od limenih komada služi, domaćin je na poziv usplahirene djevojke iz komšijske radnje morao izaći.

Dok glas iz uključenog radija u ćošku javlja o demonstracijama u Teheranu, koristim pauzu da pomno razgledam radnju.

Na zidu iznad velikog starog, drvenog stola poredane sitne alatke: kliješta obična, pa kliješta zvana "motocangle", rezači, vinkl, uglomjeri, turpije raznih veličina, sve jedna iznad druge. Na poličici mnoštvo CD-ova: pjevači razni - braća Vuletić, Zvuci Podrinja... Na neravnom zidu iznad stola umjetnička slika: pejzaž u uskom, rezbarenom i pozlaćenom okviru.

Adnan ulazi:

- Lopov ukrao novčanik...

Nastavljamo razgovor, koji se, po svoj prilici, već bližio svome kraju.

Kaže još da nema neku specijalnu ljubav prema nekom komadu koji radi. Jedino mu je interesantnije praviti nešto što odavno nije. A drago mu je kada neko dođe sa specijalnom narudžbom. Onda je to pravi izazov. Mada...

- Dođe laka, pardon lahka mušterija, pa kaže "Majstore, treba mi ovo, treba mi ono..." Ja kažem cijenu, čovjek to plati i ode. A imate ih koji su komplicirani do bola, pa dođe čovjeku da ga istjera iz radnje. Ono što on zamisli, to ne može ni sto majstora izraditi.

Ipak, sudeći po srebrenkastom mnoštvu pred radnjom Adnana Jusića, nema toga što se može napraviti od lima a da se ovom majstoru otelo.

Uz "svako dobro" s obje strane, napustila sam radnju uz utisak da sam nakratko bila u Alisinoj Zemlji čuda, u kojoj nisam, začudo, vidjela Limenka.

(Objavljeno u magazinu "Aura" 2010. godine)

2025. godina

U svojoj limarskoj radni Adnan Jusić ne radi već gotovo šest godina.

Sada mu je to dopunsko zanimanje, povremeno navrati u radnju, napravi ili popravi nešto za potrebu prijatelja i poznanika, a nekad i za vlastito zadovoljstvo.

No, od toga više ne živi.

Sada je u branši ni po čemu sličnoj limarskom zanatu. 

S obzirom na to da je imao odavno završen fakultet, socijalni je radnik u Centru za socijalni rad u Vogošći.

Prilikom našeg nedavnog susreta kazao je da se od zanata više nije moglo živjeti, bilo je povuci-potegni, presipanje iz šupljeg u prazno, vodu vari, vodu hladi...