Liban se nalazi u izuzetno teškoj situaciji, izgubljen u moru neizvjesnosti. Izrael nastavlja s bombardiranjem zemlje uprkos pozivima na prekid vatre. Država nema nikakav utjecaj na izraelsku administraciju, a istovremeno nije sposobna da nametne vlast unutar vlastitih granica. Ekonomska situacija je katastrofalna, dok su prosječni građani lišeni osnovnih usluga – električna energija je jedva dostupna. Libanu je hitno potrebno rješenje.

Povrh toga, politička polarizacija dostigla je neviđen nivo. Obično ratni sukobi proizvode efekt "okupljanja oko zastave", ujedinjujući ljude pred vanjskom prijetnjom. Međutim, u Libanu je situacija izazvala suprotan efekat, produbljujući postojeće političke podjele umjesto da ujedini zemlju.

Dok Izrael desetkuje jug Libana, a preko milion ljudi ostaje bez svojih domova, neki političari se javno hvale željom da "popiju piće u Tel Avivu".

U ovom sumornom scenariju, unutar izrazito nestabilne regije, pojavljuje se mogućnost rješenja, a to je sporazum iz Mekke.

Bliski istok svjedoči dubokom restrukturiranju ravnoteže snaga i međudržavnih odnosa. U tom kontekstu, primjetno je sve veće strateško približavanje Saudijske Arabije, Turske i Pakistana, uz potencijal da im se pridruže ili s njima koordiniraju i druge arapske i islamske zemlje. To signalizira uspostavljanje nove regionalne ravnoteže.

Liban ne može ostati imun na ove promjene bez ozbiljne političke rasprave. S obzirom na svoj geografski i politički položaj, na ovu zemlju direktno utječe svaka promjena u odnosu snaga u regiji. Stoga bi se Liban trebao pozicionirati unutar ovog novog okvira i, u konačnici, pridružiti sporazumu.

Nova regionalna ravnoteža mogla bi predstavljati priliku za Liban, pod uvjetom da se njome efikasno upravlja. Sporazum iz Mekke mogao bi stvoriti prijeko potreban balans, budući da bi okvir saradnje među regionalnim silama ograničio monopol bilo koje pojedinačne strane nad donošenjem odluka u regiji.

Ako se Liban strateški postavi unutar ovog okvira, mogao bi izbjeći da postane žrtva unakrsne vatre u rivalstvu između Izraela i Irana.

Trenutno je zemlja stiješnjena "između čekića i nakovnja". S jedne strane, država želi potvrditi svoju nezavisnost i ne želi prepustiti svoju sudbinu Iranu. S druge strane, suočava se s izraelskim neprijateljem naspram kojeg nema nikakvu prednost.

Neki u Libanu tvrde da je Teheran jedini adut zemlje te da je Iran jedini akter sposoban osigurati prihvatljiv dogovor između Bejruta i Tel Aviva. Drugi tabor, pak, tvrdi da bi svaki prekid vatre ili sporazum postignut preko Teherana zapravo značio predaju suvereniteta zemlje u korist Irana i Hezbollaha. Libansko društvo je duboko podijeljeno po ovom pitanju, a obje opcije prijete izazivanjem daljnjih društvenih nemira.

U tom smislu, Sporazum iz Mekke mogao bi biti pojas za spasavanje. Kako je pojasnio turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, ovaj sporazum nije usmjeren ni protiv koga. Naprotiv, to je okvir sigurnosne saradnje čiji je cilj donijeti veću stabilnost regiji. Ako se Liban pozicionira unutar ovog pakta, mogao bi dobiti veći utjecaj u odnosima s Izraelom. Istovremeno, Liban ne bi zauzimao neprijateljski stav prema Iranu, ali ni svoju sudbinu i suverenitet ne bi delegirao Teheranu.

Opće raspoloženje građana u Libanu prema sporazumu je pozitivno. Osim što bi državi pružio veću moć u odbrani vlastitih interesa, sporazum bi mogao potaknuti unutrašnju stabilnost, osiguravajući da Liban ne stane ni na jednu od dvije strane koje produbljuju društvene podjele.

Zemlje učesnice Sporazuma iz Mekke također bi mogle igrati ključnu ulogu u zaštiti libanskih granica nakon završetka rata. One bi mogle činiti temelj novog sigurnosnog aranžmana koji bi zamijenio Privremene snage Ujedinjenih nacija u Libanu (UNIFIL), čiji mandat uskoro ističe i o čijoj se budućnosti trenutno raspravlja.

Osim političke i sigurnosne dimenzije, Sporazum iz Mekke mogao bi značajno doprinijeti obnovi i rehabilitaciji Libana.

Ulazak Libana u ovaj savez bio bi koristan i za Tursku. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan ranije je izjavio da sigurnost Turske počinje u Halepu, Damasku i Bejrutu. Pridruživanje Bejruta paktu pružilo bi adekvatan okvir za unapređenje vizije predsjednika Turske Erdogana.

To bi omogućilo Turskoj da nastavi svoj angažman kroz multilateralni okvir, zajedno sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom. U sklopu Sporazuma iz Mekke, Turska bi također mogla iskoristiti "meku moć" Saudijske Arabije i njenu dugogodišnju prisutnost u Libanu. Saudijska Arabija posjeduje decenije iskustva u saradnji s lokalnim zajednicama i različitim političkim frakcijama širom zemlje. Zajedno, Saudijska Arabija i Turska mogle bi igrati važnu ulogu u olakšavanju integracije Libana u ovaj sporazum.

Narod u Libanu žudi za spasom koji izlazi izvan toksične logike suprotstavljenih osovina, a Sporazum iz Mekke vide kao potencijalno rješenje. Sporazum sada mora početi donositi plodove prosperiteta i stabilnosti za regiju. Liban bi mogao biti njegov prvi uspjeh, piše Daily Sabah.