Svijet je dvije godine posmatrao kako Gaza doslovno gori. Gledao je kako se djeca izvlače iz ruševina, kako se bolnice pretvaraju u prah i pepeo i kako se cijele porodice brišu iz matičnih knjiga. I nije učinio ništa. Sada, istim oružjem, istom logikom i uz istu nekažnjivost, Izrael je otvorio novi front, a Liban plaća cijenu svjetskog saučesništva ili, u najmanju ruku, njegove neopravdane pasivnosti.

Između 2. marta i početka juna 2026. godine, velika izraelska vojna ofanziva u Libanu odnijela je gotovo 3.400 života, ranila više od 10.000 ljudi i uzrokovala raseljavanje više od milion civila, što prema službenim libanskim podacima premašuje 20 posto ukupnog stanovništva zemlje. Sela i gradovi uz južnu granicu sistematski su sravnjeni sa zemljom, dok je stanovništvu naređeno da bježi prema sjeveru pod žestokim bombardovanjem, bez sigurnih koridora i ikakve garancije za povratak.

Bliski istok

Kako se Liban našao u kontroliranoj pat-poziciji?

Ovo nije rat za samoodbranu. Ovo je kristalno jasna ekspanzionistička agresija osmišljena ne da neutralizira vojnu prijetnju, kako to tvrde izraelski lideri, već da silom prekroji kartu južnog Libana, koristeći paravan i podršku američke administracije, kao i mlaku reakciju globalne zajednice.

Isti scenario s novim naslovom

Paralele s Gazom nemoguće je ignorirati i one su potpuno namjerne. Na oba ratišta Izrael koristi istu matricu, a to je neselektivno bombardovanje gusto naseljenih civilnih područja, prisilno raseljavanje masovnih razmjera, sistematsko uništavanje civilne infrastrukture, uključujući zdravstvene ustanove, i svjesno ušutkivanje novinara koji se usude dokumentirati zločine.

Dana 31. maja, izraelski premijer Benjamin Netanyahu naredio je vojsci da "proširi manevar u Libanu", dok su izraelske snage zauzele strateški važnu tvrđavu Beaufort u svom najdubljem prodoru na libansku teritoriju u posljednjih četvrt stoljeća. Izraelska zastava podignuta je iznad drevne tvrđave, što direktno odražava kolonijalni ekspanzionizam koji izraelski čelnici više i ne skrivaju.

Rat ih nije slomio

Šta se događa unutar Hezbollaha? Detalji tajne obnove nakon rata s Izraelom

To je uslijedilo nakon Netanyahuovog ranijeg obećanja o uspostavljanju "sigurnosne tampon-zone" širom južnog Libana, protjerivanju civila iz njihovih domova i pretvaranju ogromnih područja u mjesta nepogodna za život. Izraelski ministar odbrane Israel Katz izričito je naredio uništavanje civilnih domova u ispražnjenim područjima, te je bio još drskiji u obećanju etničkog čišćenja cijelih šiitskih libanskih zajednica iz južnog dijela zemlje.

Ovo nije tek puka optužba, Katz je doslovno upotrijebio termin "etničko čišćenje", bez trunke srama ili straha od posljedica, kao jasan cilj izraelske agresije na Liban. Zamislite da je bilo koji drugi svjetski lider tako glasno i jasno izgovorio takvu rečenicu.

Dokumentirano uništenje

Dokazi o sistematskom uništavanju su neoborivi, a snimili su ih čak i sami vojnici. Libanski premijer Nawaf Salam opisao je izraelske postupke kao "politiku spaljene zemlje". Euro-Med Human Rights Monitor izvijestio je da izraelske snage koriste eksploziv i mehanizaciju kako bi sravnile čitave stambene četvrti, infrastrukturu i ključne objekte, trajno mijenjajući izgled terena kako bi ta područja postala nenastanjiva.

Ovo je kaznena strategija, osmišljena s ciljem da se spriječi povratak civila. Naredbe za evakuaciju izdate su za više od 14 posto libanske teritorije, što obuhvata preko 125 sela – čin koji istražitelji Ujedinjenih nacija definiraju kao prisilno raseljavanje.

Povezani frontovi

Zašto Izrael pojačava rat u Libanu i zašto ne uspijeva slomiti Hezbollah

Napadi na novinare su podjednako sistematični. Od oktobra 2023. godine, izraelske snage su ubile više od 260 novinara i medijskih radnika, uključujući najmanje 210 u Gazi i 14 u Libanu. Dana 28. marta, izraelske snage su napale automobil u kojem su se nalazila tri novinara na području Jezzinea, ubivši ih dok su izvještavali o agresiji, uprkos jasnim oznakama njihove profesije. Eksperti UN-a nazvali su ova ubistva "gnusnim pokušajem Izraela da uguši izvještavanje o počinjenim ratnim zločinima, baš kao što je to činjeno u Gazi".

I sve to, svaku bombu, svaki nalog za raseljavanje, svako uništeno selo, podržale su SAD. One i dalje snabdijevaju Izrael svom potrebnom municijom, obavještajnim podacima i tehnologijom za nadzor kako bi nastavio svoju genocidnu kampanju. Uz to, pružaju mu diplomatsku zaštitu u Vijeću sigurnosti UN-a, ulažući veto na rezolucije kojima se zahtijeva prekid vatre.

Zeleno svjetlo za ubijanje

Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez saučesništva svijeta ili, barem, bez izostanka konkretnih mjera koje bi zaustavile izraelski kriminal i kršenje zakona koji su dosegli zastrašujuće razmjere. Međunarodna zajednica je na libansku katastrofu odgovorila istim šablonom ispraznih verbalnih osuda zbog kojih je Gaza gorjela dvije godine.

Euro-Med Monitor je upozorio da "globalna tendencija izdavanja saopćenja o zabrinutosti i osudi, koja služe samo kao puke fraze bez primjene praktičnih mjera odvraćanja ili mehanizama odgovornosti, direktno podstiče kulturu sistematske nekažnjivosti".

Brojke govore same za sebe. Otkako je 16. aprila proglašen prekid vatre uz posredovanje SAD-a, u izraelskim napadima u Libanu ubijeno je više od 1.000 ljudi. Do 31. maja, Izrael je pokrenuo svoju najopsežniju kopnenu ofanzivu u posljednjih nekoliko decenija, potpuno pogazivši dogovoreno primirje pred očima cijelog svijeta.

Transformacija krize

Američka vojno-politička dinamika prema Iranu

Primirja ne znače ništa kada strana koja ih krši ne snosi nikakve posljedice. Kada toj stvarnosti dodate neprekidni zračni transport vojne pomoći i diplomatsko zeleno svjetlo za daljnje napredovanje, nema granica do kojih Izrael može ići u svojim kolonijalnim ekspanzionističkim planovima i to ne samo u Libanu, već i u cijeloj regiji. Pogotovo sada, kada su izraelski lideri odbacili svaku moralnu masku, znajući da nema cijene koju će morati platiti niti sile koje se trebaju plašiti.

Genocid u Gazi bio je test za međunarodnu zajednicu o tome da li je njena privrženost međunarodnom pravu, ljudskim pravima i zaštiti civila stvarna ili samo retorička. Svijet taj test nije položio, a Liban sada plaća cijenu tog neuspjeha.

Ono što se dešava u južnom Libanu nije rat iz nužde. To je rat za širenje teritorije, vođen ideologijom koja cijelu regiju tretira kao isključivo izraelsko pravo. Izraelska vlada više čak ni ne pokušava sakriti svoje namjere. Sve se radi javno, uz otvorene rasprave o aneksiji, etničkom čišćenju i trajnom raseljavanju miliona civila.

Jedina stvar koja može zaustaviti ovaj izraelski ciklus nasilja i spriječiti da Liban postane druga Gaza jesu stvarne posljedice za počinioce: embargo na oružje, sankcije, suspenzija trgovinskih sporazuma i, konačno, procesuiranje pred Međunarodnim krivičnim sudom. Sve dok međunarodna zajednica ne bude spremna nametnuti takve kazne, Izrael će nastaviti s eskalacijom. A sljedeća meta ili front već se uveliko iscrtavaju na karti, piše Ahmed Asmar za Daily Sabah.