"Situacija je loša, ali se to ne predstavlja na taj način."

Tako je, govoreći o stanju u Libanu, rekla Anwar Hgahis. Njena rečenica ostaje u glavi upravo zato što ne zvuči kao opis neke udaljene političke krize. To je način na koji neko ko tamo živi govori o zemlji u kojoj se svakodnevni život već dugo odvija uz vijesti o napadima, poginulima i novim raseljavanjima.

Anwar je kazala da se ono što se događa u Libanu često ne vidi u potpunosti izvan zemlje. Ne misli pritom samo na broj napada ili žrtava, već i na ono što oni ostavljaju iza sebe. Ljudi pokušavaju raditi, djeca nastavljaju školovanje, porodice pokušavaju ostati zajedno, dok se istovremeno granica između normalnog života i novih opasnosti stalno pomjera.

Prema podacima libanskog Ministarstva zdravlja, zaključno sa 7. septembrom u Libanu je od početka izraelskih napada poginulo 8.948 ljudi, dok je 30.638 ranjeno.

Brojevi su ogromni, ali su u Libanu postali dio svakodnevice. Iza njih su imena, porodice, kuće, radna mjesta i čitave zajednice koje su promijenile način života.

Posebno je zabrinjava to što se, kako kaže Anwar, sve manje govori o tome šta međunarodno pravo zapravo treba značiti u ovakvim situacijama.

Zaštita civila nije nešto što bi trebalo zavisiti od toga koliko je neki sukob prisutan u svjetskim medijima. Međunarodno humanitarno pravo jasno propisuje zaštitu civila i zdravstvenih objekata tokom oružanih sukoba. Ipak, posljednji događaji u Libanu ponovo su otvorili pitanje koliko se ta pravila u praksi poštuju.

Na jugu zemlje posljednjih dana ponovo je raslo nasilje. Hiljade ljudi napustile su svoje domove, dok su napadi pogodili i objekte koji bi u ratu trebali imati posebnu zaštitu, uključujući zdravstvene ustanove.

Za nekoga ko vijesti prati iz Sarajeva ili nekog drugog grada, sve to može izgledati kao još jedan niz informacija sa Bliskog istoka. Za ljude u Libanu to nije vijest koja nestane kada se ugasi televizor.

Možda je upravo to ono što najviše govori o načinu na koji se ljudi navikavaju na nenormalne okolnosti. Kada broj poginulih postane podatak koji se prenosi gotovo usput, a pitanje sigurnosti dio svakodnevnih razgovora, jasno je koliko dugo kriza već traje.

Liban se zato ne može razumjeti samo kroz ono što se pojavi u dnevnim vijestima. Potrebno je čuti i ljude koji tamo ostaju, rade, odlaze po djecu, brinu za porodice i pokušavaju napraviti plan za sutra, iako ne znaju šta će im sutra donijeti.