Godina je 2026. Desetogodišnjak, čiji je mozak umrežen sa beskonačnim prostranstvima interneta, koji u nekoliko sekundi prelazi iz virtuelnih svjetova u
složene koderske igrice, sjedi za radnim stolom i zbunjeno zuri u stranice knjige stare gotovo čitavo stoljeće. Očima prelijeće preko arhaičnih pojmova iz doba ranog socijalizma, pokušavajući dešifrirati feudalne odnose, seoske zadruge i kolektivističke parole koje su izblijedjele brže nego tinta kojom su ispisane. U njegovoj školskoj torbi, pod teretom obrazovnog sistema, počivaju muzejski eksponati.

Obavezna lektira u Federaciji Bosne i Hercegovine odavno je prestala biti tek pukim spiskom naslova namijenjenih njegovanju ljubavi prema pisanoj riječi. Ona je, bila i ostala, ideološki fosil. Forsiranje u vremenu duboko zamrznutih autora poput Branka Ćopića, Mate Lovraka ili Ivane Brlić-Mažuranić – čiji literarni mikrokosmosi neizbježno počivaju na feudalnim, patrijarhalnim ili strogo kolektivističkim postulatima – stvara nepremostiv kognitivni jaz kod moderne djece. Četrdeset godina nakon što je jedan sistem kolabirao, mi u našim učionicama, sa nekom neshvatljivom upornošću, i dalje odgajamo "dobre pionire". Drvene dijaloge iz prošlosti namećemo umovima koji pulsiraju dinamikom 21. stoljeća, ignorišući pri tome kristalno jasne glasove koji govore o njihovoj stvarnosti, o njihovim strahovima i njihovim nadama.

Dnevnik Ane Frank: Empatija ili historijski automatizam?

Ova okoštalost sistema nigdje se ne očituje tako bolno kao u načinu na koji obrađujemo traumu i empatiju. Klasici poput Dnevnika Ane Frank nezaobilazna su lektira o vremenu jedne tragedije. Međutim, moramo se zapitati: šta se dešava kada decenijsko birokratsko "uguravanje" jedne te iste knjige postane jedini obrazac za razumijevanje patnje?

Ovakav pristup, lišen kontekstualizacije, prijeti da se pretvori u kontraproduktivni historijski automatizam. Dijete uči o zlu koje se desilo tamo negdje, davno, dok obrazovni sistem svjesno, kao da se srami, ignoriše lokalne, svježije i nama mnogo bliže traume. Zašto djeci ne bismo ponudili djela domaćih autora poput Uzeira Bavčića, koji sa nevjerovatnim senzibilitetom i toplinom obrađuju preživljavanje i odrastanje u vihoru bosanskohercegovačke stvarnosti? Učiti o patnji drugoga je plemenito, ali bježati od vlastite je autodestruktivno. Postavlja se suštinsko pitanje: zašto je tuđa prošlost u našim školama strogo obavezna, dok je naša vlastita sadašnjost, i naša vlastita bol, ostavljena tek kao usputna, izborna mogućnost.

Osim toga nerazumljivo je kakva je to anatomija moći koju nam stara lektira, ranije suptilno sada već napadno nametljivo, instalira u umove djece. Zadržavanje starog kanona nije, kako nam to vole predstaviti, bezazleno "čuvanje tradicije". To je opasno hranjenje submisivnog uma kroz tri transformacije autoriteta, koje su u potpunoj suprotnosti sa onim što slobodan čovjek današnjice mora biti. Stari autori, koliko god literarno vješti bili, u pravilu slave grupu. Kod Lovraka i Ćopića, kolektiv je apsolut. Pojedinac koji iskače, koji sumnja ili se ne uklapa u zadanu matricu ponašanja, biva kažnjen, ismijan ili preodgojen od strane vršnjačkog "komiteta". Nasuprot tom gušenju individualnosti, moderni bh. autori poput Fahrudina Kučuka fokus prebacuju na individualca. Njegovi junaci samostalno donose odluke, preuzimaju odgovornost za svoje greške i uče da je snaga u ličnom integritetu, a ne u slijepom slijeđenju mase.

U socijalističkoj literaturi, autoritet odraslog, a posebno učitelja, gotovo je božanski nepogrešiv. Dijete se uči da ne propituje starijeg, što je idealna psihološka baza za kasnije, odraslo prihvatanje loših političkih vođa. S druge strane, majstori pisane riječi poput Mirsada Bećirbašića kroz maestralnu igru, maštu i humor demontiraju taj vještački strah od autoriteta. Bećirbašić nas uči, i što je najvažnije, uči našu djecu da je sasvim u redu reći da je "car go", oslobađajući ih okova hijerarhijske poslušnosti. Moć se u modernom društvu ne bi trebala mjeriti strahovladom, već kapacitetom za razumijevanje. Dok je socijalistički obrazovni kanon od djeteta primarno tražio disciplinu i korisnost za društvo, savremeni autori od njega traže i nude mu emocionalnu pismenost. Razumjeti drugog i drugačijeg danas je najveći i najhrabriji čin subverzije protiv svijeta koji nudi samo površnost.

Nevidljivi autori: Zašto šutimo o Kučuku i Bećirbašiću?

Gledajući ovaj potencijal, tišina obrazovnih institucija i njihovih komisija postaje ne samo apsurdna, već i zlonamjerna. Mi danas, u ovoj našoj Bosni i Hercegovini, imamo Fahrudina Kučuka koji ispisuje stranice moderne fantastike, kreirajući svjetove koji suštinski i estetski korespondiraju sa senzibilitetom "Harry Potter" generacije. Imamo jednog Mirsada Bećirbašića, čija poezija redefinira sam prostor djetinjstva, pretvarajući ga u beskrajno igralište slobode. Imamo Uzeira Bavčića koji nudi autentično, a opet toliko toplo suočavanje sa teškom realnošću. Žao mi je što neću stići spomenuti još mnogo drugih, jednako kvalitetnih, bosanskohercegovačkih autora.

A gdje su oni? Zašto su marginalizirani? Njihovo izostavljanje sa spiskova obaveznih lektira nije puka slučajnost, niti je rezultat nečijeg previda. Riječ je o intelektualnoj lijenosti sistema koji se patološki boji promjene psihologije moći. Ovi pisci su naprosto previše "slobodni" ili možda nepodobni za okoštali aparat koji i dalje lijeno preferira provjerene, sigurne i stare modele poslušnosti. Sistem ne želi dijete koje postavlja pitanja, sistem želi dijete koje zna, kao programirano, napamet recitovati zadate odgovore.

Reforma našeg obrazovanja nikada neće početi nabavkom pametnih tabli, podjelom tableta ili uvođenjem bržeg interneta u učionice. Tehnologija je samo alat. Prava, suštinska reforma počinje i završava sa sadržajem koji ulijevamo u mlade umove. Ako našoj djeci nastavimo davati literaturu koja slavi ideale i kolektivizam iz nekog tuđeg, prošlog stoljeća, nemamo pravo očekivati da će sutra izrasti u generacije koje misle kritički. Nemamo pravo očekivati da će sutra znati odbraniti sebe, svoje društvo i svoju državu od novih dogmi.

Vrijeme je da širom otvorimo vrata učionica i "priznamo" moderne bosanskohercegovačke autore. Ne iz pukog, jeftinog lokalpatriotizma, niti samo zato
što su "naši". Moramo ih priznati jer su življi, jer su relevantniji, i jer u sebi nose onaj prijeko potrebni kisik slobode, za razliku od prašnjavog kanona koji nas drži u mjestu. Oslobađanjem lektire iz kaveza prošlosti, mi ne mijenjamo samo spisak knjiga; mi oslobađamo umove naše djece, dajući im krila da napokon polete u budućnost koja im, sasvim sigurno, s pravom pripada.