Oduvijek "znamo" da je ženama ljubav značila više nego muškarcima. Zanimljivo je pitanje da li stvarno znamo ili je naša kultura htjela vjerovati u to, a mi prihvatili i usvojili.

U svakom slučaju, bosanska narodna kultura obiluje legendama koje pripovijedaju o tragičnim ljubavima: o ljubavima koje su spriječili ratovi (toga u Bosni, nažalost, nikad ne manjka), o ljubavima koje je spriječila bolest (tako da najčešće djevojka umire od neke nedefinirane, ali strašne bolesti, i to uglavnom dan prije svadbe, da se naglasi tragična sudbina), zatim o ljubavima koje su ostale neostvarene zbog socijalnih razlika (jer se npr. begovska kćer ne može udati za nosača) ili zbog razlike u religijskoj pripadnosti zaljubljenih.

Možda tim legendama kao uzor nisu služile istinite priče ili stvarne osobe, ali one sigurno pripovijedaju bolnu istinu ženskog života na bosanskoj vjetrometini.

Umihana Čuvidina je zahvaljujući pjesničkom daru mogla sama opjevati svoju sudbinu. Mnoge druge bosanske žene to nisu mogle, tako da je narod "preuzeo zadatak" da opjeva i opriča njihove sudbine. I zapravo je svejedno da li su sve te nesretne žene stvarno postojale, legenda pripovijeda sudbinu mnogih.

Moglo bi se reći da su legende uvijek istinite jer pripovijedaju tipične sudbine. Mi bismo u Bosni mogli skupiti desetke legendi o ženama, o tragičnim ženskim sudbinama koje su postale tragične zbog ljubavi. Uglavnom se velika ljubav završava nesretno i gotovo nikad ne dođe do braka, tj. ne ostvari se tako da se može idealizirati (zamišljati i izmišljati).

Time se naglašava i jedna od temeljnih razlika između ljubavi i braka. Naime, ljubav je potpuno individualan osjećaj dviju duša sposobnih da se vole. Brak je nešto drugo, brak je nešto što se tiče i obitelji dvoje zaljubljenih, širih zajednica kojim oni pripadaju, brak je društveni ugovor ili dogovor. Mnogi (nesretno) zaljubljeni "sretno" riješe svoje probleme ulazeći u brak s nevoljenim ljudima.

Ali, šta se događa kad je ljubav jača od razuma i spremnosti da se pristane na razumske, socijalne, religijske ili obiteljske argumente? Kad se religija ili socijalne razlike ispriječe ostvarenju jedne ljubavi ili kad bitke i ratovi koji u Bosni kao da ne prestaju ženi oduzmu voljenog muškarca - dobijemo legendu.

Opričana ili opjevana, ta legenda nastavlja svoj život generacijama mladih i starih koji joj uvijek ponešto dodaju, oduzimaju, mijenjaju i tuguju što je tako velika ljubav propala. Zamišlja se neki drugi, ljepši kraj i često se posjećuje mjesto "nesretnog stradanja", pale se svijeće, ostavljaju ceduljice sa željama. Na tim mjestima brišu se sve religijske i socijalne razlike, vjeruje se da će izgovorene molitve (bez obzira na to što ne pripadaju nijednoj zvaničnoj religiji) doprijeti do davnašnjih, nesretnih ljubavnika i da će oni nekako pomoći da naša ljubav bude sretna. Valjda su svojom patnjom zaslužili tu moć čuvanja tuđih ljubavi.

Ljubav funkcionira kao kosmička sila koja izjednačava ljude i štiti zaljubljene na ovome svijetu.

U svadbenom ruhu na topovsko đule

Po mnogima najljepša bosanska legenda jeste priča o "najljepšoj Bosanki", djevojci iz Banje Luke po imenu Safikada ili Safikaduna.

Postoji nekoliko varijanti ove priče, a jedna od njih kaže da je mlada ljepotica bila zaljubljena u vojnika koji je služio u tvrđavi Kastel. Ljubav je bila obostrana. Međutim, njega je vojnička služba odvela na daleki front i poginuo je među prvima.

Kad su to javili njegovoj dragoj, ona je iz djevojačke sehare izvadila svoje svadbeno ruho i odjevena u prelijepu vjenčanicu odšetala na Kastel, sačekala da se upali fitilj topa koji je svaki dan označavao podne, zagrlila top misleći na svog dragog, a onda ju je i topovsko đule raznijelo. Umrla je sa zakletvom u ljubav na usnama. Nije mogla podnijeti život bez njega, otišla je u svadbenom ruhu da se nađu i vječno ostanu zajedno. Nježna djevojka pokazala je neviđenu hrabrost braneći svoju ljubav i vjeru da ljubav kao univerzalna vrijednost može biti jača od svih prepreka ovog svijeta.

Priča dalje kaže da je pokopana u haremu Ferhadije džamije. Druga priča nam otkriva da joj je mezar nadomak mjesta na kojem je umrla i na tom mjestu (jedna vrsta paganskog oltara) mnoge generacije zaljubljenih parova pale svijeće i ostavljaju cvijeće i ceduljice s ispisanim ljubavnim željama nadajući se da će im hrabra Safikada pomoći u njihovom ostvarenju.

U proteklom je ratu džamija Ferhadija srušena, a zajedno s njom i Safikadino turbe. Mezar, na uglu ulice koja od Ferhadije vodi prema tvrđavi Kastel, ostao je da i novim generacijama "priča" o velikoj ljubavi ostavljajući im da odgonetaju ko je ustvari bila lijepa Safikada. Da li je bila turska djevojka zaljubljena u vojnika vezirske ordije (što znači da je živjela u periodu između kraja 16. stoljeća ili možda u 17. ili 18. stoljeću)? Ili je bila kćerka ugledne banjalučke porodice zaljubljena u austrougarskog vojnika pa su njeni roditelji bili protiv te ljubavi. Po nekim varijantama legende, Safikadin izabranik srca nije poginuo ni na kakvom dalekom frontu, nego je otišao za njom u vječnost, tj. izvršio samoubistvo kad je saznao da je njegova draga izabrala smrt kao svoj odgovor na roditeljsku zabranu njihove ljubavi. Možda je bila unuka Ferhat-paše Sokolovića ili kćerka Hadži-Kejze Kahrimanovića?

U svakom slučaju, pravu istinu o banjalučkom nesretnom ljubavnom paru ne možemo potpuno otkriti uprkos svim pokušajima.

Naime, pri rekonstrukciji pravog ili navodnog Safikadinog groba 1987. godine utvrđeno je "da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen groba, postoji ljudski kostur položen u smjeru zapad-istok. Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj 16. vijeka", pisalo je u izvještaju arheologa Borisa Graljuka.

Sjećanja čuvano stoljećima

Potpuno je nemoguće utvrditi da li je to kostur lijepe Safikade ili neke nepoznate "obične" djevojke. I najmodernije tehnike ostaje bespomoćne pred pričama i legendama. Materijalnih dokaza nema, ali generacije i generacije Bosanaca (prije svega Banjalučana) znaju da je Safikada postojala, da je bila prelijepa, hrabra, zaljubljena, s ogromnim povjerenjem u moć ljubavi. Pa zar bi postala simbol bezgranične ljubavi i vjernosti da nije bila takva?

Osim bezbrojnih zapisa i usmenih predaja, Safikada je uspješno oživjela i na pozorišnim daskama.

Opera "Safikada" pripremana je šest godina, a premijera je održana je 22. decembra 2011. godine na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske.

Na sceni se pojavljuje osamdeset umjetnika, a Safikadu tumači prvakinja frankfurtske opere Dunja Simić. Važnije uloge povjerene su Jasminu Bašiću, tenoru Opere Narodnog pozorišta iz Sarajeva, Leonardu Šariću, solisti iz Sarajeva, te primadoni beogradske opere Jeleni Vlahović. Kompozitor je opere Muharem Insanić. Libreto, napisan u tipično romantičarskom maniru (u stihovima koji se rimuju), uradio je banjalučki novinar i publicista Slavko Podgorelec, orkestraciju opere potpisuje Svetozar Saša Kovačević, profesor muzike iz Novog Sada, a dirigent je Ognjen Bomoštar. Režiser je Nenad Bojić libreto "upakovao u vanvremensko metaforičko‑univerzalno scensko prikazanje". U februaru 2009. godine uvertirom Safikade sarajevska filharmonija otvorila je jubilarni 25. festival "Sarajevska zima", a u martu te godine na Safikadinom grobu zapalio je svijeću i Martin Luter King III.

Ne znam šta je Martin Luter King III poželio tom prilikom i da li je razumio priču o bosanskoj ženi s historijske vjetrometine, ali znam da je priča o Safikadi priča o mnogim bosanskim ženama koje su se na razne načine i u različitim vremenima borile za svoju ljubav i pravo da same odlučuju o svojoj sudbini pa makar to značilo i odlazak u smrt.

(Tekst prvobitno objavljen u 23. izdanju printanog Stava)