Teme | 14.09.2026.

Žmirenje institucija

Kvote naše nasušne: Kako je BiH postala država u kojoj se kladi na sve, osim na budućnost

Sve je skrojeno po mjeri lobija koji je jači od bilo kojeg ministarstva. Imamo zakon koji kaže da se dobici do 100 KM ne oporezuju. Zvuči sitno, je l' da? Ali kroz milione takvih "sitnih" isplata dnevno, vlasnici iz sistema izvlače milijarde čistog, neopranog novca. To nije rupa u zakonu, to je planski izgrađen autoput za bogaćenje na račun budžeta iz kojeg bi se trebale liječiti naša djeca.

Autor:  Adisa Huseinbegović

Hodaš gradom. Bilo kojim našim gradom. Lijevo, desno, nebitno. Svjetla neona ne reklamiraju pozorišne predstave, ne zovu te u knjižare, ne obavještavaju te da je dom zdravlja dobio novi ultrazvuk. Svjetla vrište: "UPLATI!", "ISPLATI SE"!, "ČEKA TE JACKPOT!". Pejzaž duše naših mahala i gradova više nisu parkovi i igrališta, već trepćući hramovi lažne nade. Kladionice, slot-klubovi, kazina. Zalijepljeni jedni za druge, kao paraziti na umirućem tkivu. Gusto posijani oko škola, ambulanti, pijaca. Tamo gdje pulsira život, tamo gdje pulsira očaj.

Kocka je, kažu historičari, stara skoro kao i pismo. U Mezopotamiji su bacali kosti, u Kini igrali lutriju, u evropskim salonima gubili imanja na kartama. To je oduvijek bio začin, povremeni ventil za dokone, bogate i očajne. Globalno, to je i danas biznis težak stotine milijardi dolara, ali biznis koji poznaje svoje mjesto. U Bosni i Hercegovini, međutim, kocka nije začin. Ona je glavno jelo, hljeb naš nasušni. Ono što je u svijetu zabava, kod nas je postalo dijagnoza. Kolektivna.

Da se ne gađamo emocijama, hajde da pričamo jezikom koji kapitalizam jedino razumije. Jezikom brojeva. U uređenim državama Evrope, tamo gdje se sistem pravi da brine o građaninu, promet industrije igara na sreću vrti se oko jednog procenta bruto domaćeg proizvoda. U Grčkoj, recimo, 1,1%. U Italiji, 1,06%. To je sistemski kontrolisana margina, oporezovana i sklonjena od očiju djece.

A u našoj FBIH? Prije nekoliko godina, zvanični podaci su rekli: promet kladionica doseže 8,7% nominalnog BDP-a. Osam zarez sedam posto! Skoro desetina svega što ova naša sirotinja stvori i zaradi slije se u automate i na tikete. Dok nam se ekonomija guši, dok mladi odlaze, dok penzioneri prebiru po kontejnerima, jedna industrija cvjeta. I to ne uprkos siromaštvu, već zahvaljujući njemu. Kladionica je postala berza za siromašne, jedina adresa na koju se možeš obratiti kad ti država okrene leđa. Ona ne nudi posao, nudi san. A snovi se ovdje, znamo, najbolje prodaju. Na kilo, na litar, na metar, samo ne na veresiju.

I sad bi neko naivan pomislio: kako je to moguće? Kako sistem dopušta da mu parazit isisava krvotok? Odgovor je prost: sistem nije žrtva, sistem je saučesnik.

Sve je skrojeno po mjeri lobija koji je jači od bilo kojeg ministarstva. Imamo zakon koji kaže da se dobici do 100 KM ne oporezuju. Zvuči sitno, je l' da? Ali kroz milione takvih "sitnih" isplata dnevno, vlasnici iz sistema izvlače milijarde čistog, neopranog novca. To nije rupa u zakonu, to je planski izgrađen autoput za bogaćenje na račun budžeta iz kojeg bi se trebale liječiti naša djeca.

A  blizina škola? Zakon kaže – ne smije blizu. Ali naš zakonodavac, kreativan kao i uvijek, nije precizirao kako se mjeri ta daljina. Pa se onda geodete dovijaju, mjere nekakve "zračne linije" preko krovova i dimnjaka, dok kladionica bukvalno gleda u školsko dvorište. Prijaviš objekat kao kafić s "ugostiteljskim aparatima" i odjednom slot-mašina postane legalnija od ljuljačke. To je farsa. To je organizovani zločin s pečatom institucija. A zašto žmire? Zato što je taj novac socijalni heroin. Daj raji tiket da ne misli na prazan frižider. Daj im lažnu nadu da ne bi izašli na ulice i tražili pravu. Zato se svaki prijedlog zakona koji bi uveo red godinama valja po parlamentarnim ladicama. Lakše je prodati budućnost nego se zamjeriti gazdama života i smrti.

Ako ste mislili da je dno dotaknuto s kladionicom na svakom ćošku, prevarili ste se. Najveći monstrum je već tu, nečujno se ušunjao u naše domove. Digitalni monstrum. Online klađenje. Više ne moraš imati 18 godina i ličnu kartu. Dovoljan je pametni telefon i tuđi JMBG. Kockarnica se preselila u dječiju sobu.

Danas dvanaestogodišnjaci bolje znaju šta je "hendikep", "zicer" i "prelaz iz keca u dvojku" nego padeže ili tablicu množenja. Prvi džeparac ne troše na sladoled, već na uplatu tiketa preko aplikacije. Dok roditelji rintaju da sastave kraj s krajem, djeca u digitalnom kavezu uče prvu i najvažniju lekciju ovog društva: ne isplati se raditi, isplati se pogađati. Time se ne uništava samo pojedinac. Time se razara porodica, jedino što nam je još ostalo.

Kockanje u Bosni i Hercegovini odavno nije privatni problem pojedinca ovisnika. To je sistemski zločin protiv naroda, tempirana bomba postavljena u temelje naše budućnosti.

Država koja svjesno dopušta da joj djeca odrastaju pod svjetlima slot-aparata i bilborda s kvotama, država koja siromaštvo vlastitog naroda koristi kao gorivo za privatne avione kockarskih magnata, takva država ne trguje tiketima. Ona trguje sopstvenom dušom.

Jer nijedno radno mjesto u kladionici, nijedan fening ubačen u budžet, ne vrijedi jedne uništene mladosti, jedne razorene porodice, jedne izgubljene budućnosti. Država koja se kladi na sve osim na svoju djecu, već je sve prokockala.

Put mudrosti

Duhovni pečat : Kako je šejh Husein-baba Zukić preoblikovao historiju bosanskog islama

Politička naivnost

Kompleks Alije Sirotanovića: Geneza bosanske servilnosti

Zahtijevamo odgovor

Javni dug raste: Šta kriju brojke o finansijama Federacije BiH

Nakon neuspjeha

EU priprema novu klimatsku strategiju sa direktnim posljedicama za Bosnu i Hercegovinu

Početna Najnovije Najčitanije Na vrh