Posljednji mjesec američki predsjednik Donald Trump i njegovi sekretari države i odbrane naglašavali su viziju SAD-a kao bijele, kršćanske "evropske" nacije koja je u ratu s nekršćanskim i nebijelim svijetom.

Stoga nije iznenađujuće što su, prije napada na Iran 28. februara, američki komandanti navodno rekli svojim trupama da je ovo rat za "Armagedon" i da će donijeti "povratak Isusa".

Izvještaji koji kruže društvenim mrežama tvrde da je pripadnicima američkih zračnih snaga poslužen odrezak i jastog kao "posljednja večera" prije polaska u misije.

Opsceni prizor Trumpa okruženog protestantskim evangeličkim kršćanskim cionističkim vjerskim vođama, koji se mole za američku i izraelsku pobjedu protiv nebijelih nekršćana koje bombarduju, odredio je ton propagande američke administracije.

No, to također odražava produbljivanje ideološkog jaza unutar američke desnice. S jedne strane su evangelički kršćanski i jevrejski cionisti koji podržavaju ratove protiv Irana i Palestinaca, a s druge strane su desno orijentirani kršćani koji vjeruju da se Amerika uvlači u ratove u ime Izraela.

Slično tome, mnogi na američkoj ljevici, uključujući progresivne Jevreje poput kongresmenke Sare Jacobs, tvrde da je Izrael uvukao SAD u rat. Umjesto da američko-izraelski imperijalistički napad vide kao uslugu ratobornoj klasi američkih milijardera koja ga u potpunosti podržava, ovi desničarski i ljevičarski kritičari tvrde da je Benjamin Netanyahu prevario Trumpa da napadne Iran prvenstveno u korist Izraela.

Međutim, ključno je shvatiti da je izraelska ratoborna politika element ukupne američke strategije u regiji i da ne postoji nezavisno o njoj. Nije nevjerovatno da SAD nastoje pojačati neprijateljstvo arapskih država prema Iranu i potaknuti ih da se otvoreno pridruže američko-izraelskom napadu.

Okrivljavanje Izraela

Neki desničari navode činjenicu da su istaknuti američki milijarderi, uključujući Sheldona i Miriam Adelson, Bernarda Marcusa i Paula Singera, protekle decenije promovirali neprijateljstvo prema Iranu kao dokaz da su takve osobe "prvo Izrael", a ne "prvo Amerika", te da Izrael kontrolira američku vanjsku politiku.

Pritom zanemaruju kako velike američke odbrambene industrije i energetske kompanije direktno profitiraju i ostvaruju ogromnu dobit od ovog rata. Palantir, Lockheed Martin, Exxon, Raytheon i Boeing teško se mogu optužiti da stavljaju Izrael na prvo mjesto, čak i ako, poput milijardera, vjeruju da izraelska regionalna vojna dominacija služi interesima američkog imperijalizma.

Kontra cionista

Spašavanje Bliskog istoka: Mapa počinje s palestinskom pravdom, a ne "Velikim Izraelom"

Umjesto da svoju kritiku napada na Iran predstave kao otpor imperijalističkom ratnom huškanju američkih finansijskih elita – kojima je genocidna izraelska država i prednost i posrednik – ovi desničari optužuju Izrael za "kontroliranje" odluka Washingtona, čime efektivno amnestiraju SAD od odgovornosti.

Izrael, njegov obavještajni i vojni aparat te osoblje, čvrsto su integrirani u američku ratnu mašineriju. To nije dokaz, kako bi neki mogli tvrditi, izraelske "kontrole" nad ovim sistemom, već rezultat američkog podugovaranja značajnih obavještajnih i vojnih funkcija pouzdanom posredniku.

I MAGA pristalice i ljevičarski kritičari rata protumačili su nedavne komentare američkog državnog sekretara Marca Rubia kao priznanje da je Izrael uvukao SAD u rat. Ono što zaboravljaju jeste da je Washington – od kojeg Izrael gotovo u potpunosti zavisi po pitanju naoružanja – mogao narediti Izraelu da ne napada. Ali SAD su odlučile da to ne učine, što znači da su odobrile izraelske ratne planove i unaprijed se s njima koordinirale.

Arapska šutnja

Nijedan arapski režim nije osudio američko-izraelsku agresiju protiv Irana, osim Omana, koji ju je opisao kao "kršenje međunarodnog prava". Niti je iko od njih, osim jemenskog pokreta Ansar Allah (Huti), izrazio saučešće Iranu zbog masakra više od 170 iranskih učenica i osoblja u Minabu, ili zbog ubistva ajatolaha Alija Khameneija, njegove porodice i saradnika.

Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Turske kao članice NATO-a, smatrao je prikladnim izraziti saučešće Iranu, dok su arapske vlade ostale nijeme. Iranski zvaničnici su to istakli u razgovorima s egipatskim i turskim kolegama s ciljem deeskalacije sukoba.

Alžir, koji je decenijama držao antiimperijalistički stav prije nego što je nedavno prešao na proimperijalističku poziciju glasajući za Trumpov antipalestinski "Odbor za mir" u Ujedinjenim nacijama, potvrdio je svoju novu orijentaciju odbijajući osuditi agresiju, dok je istovremeno izrazio solidarnost s arapskim režimima protiv iranske odmazde, piše za Middle East Eye profesor moderne arapske politike i intelektualne historije na Univerzitetu Columbia u New Yorku Joseph Massad.

U Kairu je Veliki imam El-Azhara također izrazio solidarnost s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Kuvajtom i Jordanom (iako, začudo, ne s Katarom ili Saudijskom Arabijom) osudivši Iran, ali ne i američko-izraelsku agresiju. Ni on nije izrazio saučešće Khameneiju, vjerskom vođi kojeg šiiti poštuju širom svijeta.

Tvrdnja arapskih država Perzijskog zaljeva i Jordana da Iran krši njihov suverenitet, dok istovremeno zanemaruju činjenicu da američke snage koriste njihovu teritoriju i zračni prostor za kršenje iranskog, krajnje je neuvjerljiva.

Svi arapski režimi čije su zemlje bile meta iranske odmazde prepustili su suverenitet nad dijelovima svojih teritorija SAD-u – a u nekim slučajevima i Velikoj Britaniji i Francuskoj – što im je omogućilo uspostavljanje vojnih baza za napade na Irak, Siriju, a sada i Iran. U međuvremenu, te države niti osuđuju niti pokušavaju spriječiti izraelske ratne avione da prelijeću njihovo nebo kako bi napali Iran uprkos njihovim pričama o "neutralnosti".

Baze i suverenitet

Prema sporazumima koji reguliraju američke vojne baze, nijedna od tih zemalja nema pravo znati koliko američkih vojnika ulazi ili izlazi s njihove teritorije, niti ima pravo glasa nad američkim vojnim aktivnostima koje se pokreću s njihovog tla.

Bilateralni sporazumi koji omogućavaju stacioniranje američkih snaga u Kataru i Saudijskoj Arabiji nikada nisu javno objavljeni, a mnogi Jordanci smatraju da nepopularni sporazum s Jordanom krši jordanski ustav narušavanjem suvereniteta zemlje.

Kada bi Iran ugostio ruske ili kineske vojne i obavještajne baze korištene za napad na arapske države Zaljeva i Jordan, zar te zemlje ne bi smatrale da imaju pravo na odmazdu?

Kolektivno pamćenje

Duga historija Irana oblikuje njihov današnji otpor, a ne samo Islamska revolucija

Indikativno je da katarski sistem protivzračne odbrane nije pružio nikakvo rano upozorenje niti odbranu od izraelskog napada na Dohu prošlog septembra (niti su ga SAD upozorile, iako su Izraelci obavijestili SAD o predstojećem napadu), dok je očito sposoban otkriti i barem pokušati odbraniti američku vojnu i diplomatsku imovinu u zemlji od iranske odmazde.

Tome treba dodati i izvještaje koji tvrde da Izrael stoji iza nekoliko napada pod "lažnom zastavom" usmjerenih na naftna postrojenja Aramca u Saudijskoj Arabiji, kao i na lokacije u Omanu, Turskoj i Azerbejdžanu.

Iranci, koji su spremno preuzeli odgovornost za napade na Kuvajt, Bahrein, Katar, UAE i američku vojnu bazu Princ Sultan u Saudijskoj Arabiji – za koju Saudijci uporno tvrde da je "saudijska" (kao i ostale arapske zemlje koje tvrde da američke baze na njihovoj teritoriji pripadaju njihovim snagama) – negirali su bilo kakvu ulogu u ovim drugim napadima.

Štaviše, arapske države Zaljeva žalile su se da su SAD premjestile sisteme protivzračne odbrane stacionirane na njihovoj teritoriji u Izrael, ostavljajući ih s minimalnim kapacitetima i povećavajući štetu u cijeloj regiji. Bez obzira na to koliko arapski režimi ugađaju Amerikancima, ovo je jasan dokaz da će Izrael uvijek biti prioritet Washingtona – na njihov račun.

Ko kome prijeti

Arapskim zemljama koje ugošćuju američke baze trebalo bi biti jasno da ih američko prisustvo ne štiti, već njih i njihovo stanovništvo dovodi u ozbiljnu opasnost. Bez tih baza, bili bi imuni na iransku odmazdu.

Od revolucije 1979. godine, Iran nikada nije napao nijednu zemlju, uključujući zemlje Zaljeva i Jordan – koje su pružile ogromnu finansijsku, vojnu, logističku i diplomatsku podršku ničim izazvanoj iračkoj invaziji na Iran između 1980. i 1988. godine, u kojoj je ubijeno više od milion ljudi. Iran im se nijednom nije osvetio, jer je Irak pokrenuo invaziju sa svoje teritorije, a ne iz tih arapskih zemalja.

Zapravo su arapske zemlje te koje su prijetile Iranu i podržavale agresiju protiv njega još od trijumfa revolucije protiv diktature šaha, kojeg su podržavali Amerikanci i saveznici Izraela. Od 1981. godine Saudijci su promovirali arapsku strategiju normalizacije odnosa s Izraelom – koju je prvi predstavio tadašnji prestolonasljednik Fahd – kako bi obuzdali navodnu iransku prijetnju i uvjerili arapske narode da je Iran, a ne Izrael, glavni neprijatelj, iako je Izrael oduvijek prijetio i arapskim zemljama i Iranu. Fahdova inicijativa oživljena je u tzv. Arapskom mirovnom planu prestolonasljednika Abdullaha 2002. godine.

Činjenica da su svi ovi arapski ustupci Izraelu i dogovori protiv Irana samo dodatno ugrozili arapske države i Palestince – koji su sada izloženi genocidu – nije pokolebala arapske vladare.

Štaviše, ove sedmice su njihovi ambasadori apelirali na Rusiju da izvrši pritisak na Iran kako bi zaustavio odmazdu usmjerenu protiv američkih objekata u njihovim zemljama. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov podsjetio ih je da su od prvog dana stali na stranu američko-izraelske agresije protiv Irana i da je njihovo pretvaranje o neutralnosti upravo to – samo pretvaranje.

Ako šteta koju su pretrpjele tokom ovog rata ne uvjeri ove arapske države da je stvarna prijetnja njihovoj sigurnosti upravo njihov savez sa SAD-om i Izraelom, onda ih ništa neće uvjeriti.