Muku mučio Mujo s mišem u kući, nikako da ga uhvati. Na kraju kupi mišolovku, ali mu Suljo dade jedan mudar savjet:

– Mujo jarane, nemoj odmah stavljati sir i zatezat oprugu. Miš ti je pametan hajvan, skontaće prevaru. Nego ti njemu prvo baci jedan komadić sira tek tako, na pod.

Posluša ga Mujo. Prvu večer ostavi komadić sira na sred kuhinje – miš dođe, pojede i ode. Drugu večer Mujo opet ostavi komad sira, malo dalje – miš opet pojede, slobodnije nego prije. Treću večer isto. Vidio miš da je sir siguran, ukusan i, što je najvažnije, potpuno besplatan, pa se opustio i počeo po kuhinji hodati ko gazda.

Četvrtu večer, kad se miš već skroz navikao na luksuz, Mujo lijepo uzme onaj sir, zakači ga za mišolovku i nategne oprugu do kraja.

Dolazi miš, vidi sir, protrlja šape i pomisli: "E, svaka čast ovom Muji, svako veče me čeka večera!"... Zorači naprijed, uzme sir, kad odjednom – KLIK!

Ko je skontao – skontao je, cijela naša digitalna egzistencija je taj vic. Samo što smo mi miševi, a sir je AI tehnologija. I taman kad smo se fino uvalili i počeli da tamanimo besplatni sir, skontali smo da nema KLIKAT za džabe.

Još se nismo navikli na eru besplatnih AI chatova, koji su, malo je reći, promjenili svijet za 180 stepeni, a već smo ušli u eru "ko je jamio – jamio". A jamili su našu pažnju, našu ovisnost, naše poslovne procese. I sada ispostavljaju fakturu.

Posljednjih godina živjeli smo u nekoj vrsti digitalnog komunizma pod patronatom Silicijske doline. Sve je bilo besplatno, ili skoro besplatno. Google ti daje mail, mape, prostor za slike. Facebook ti daje da nađeš rodbinu po Njemačkoj i svijetu, anonimno se  svađaš oko politike. Instagram ti  filtrira život do neprepoznatljivosti. A mi smo to kusali slatko ko da nam je babo ostavio u amanet.

Dok smo mi klikali, šerovali i lajkali, investitori su upumpavali milijarde u te firme. Nije bio cilj zaraditi, bio je cilj rasti. Zauzeti tržište. Navući korisnike. Postati dio svakodnevnice, kao voda i struja. I uspjeli su. Ko danas može zamisliti vođenje posla bez Gmaila, Slacka, ili nekog cloud servisa? Ko može zamisliti marketing bez društvenih mreža?

A onda je taj period meda i mlijeka naglo presušio. Investitori, koji su do jučer bacali pare ko da su na 'ciganskoj svadbi', odjednom su zavrnuli pipu. Inflacija, kriza, kamate... Nema više džabe para. I sada ti isti tehnološki giganti, naši digitalni dileri, dolaze po svoje.

Vrhunac te priče je vještačka inteligencija (AI). Krenulo je kao opšta pomama. Evo vam ChatGPT, igrajte se. Evo vam Midjourney, pravite slike. Svi smo se zakačili. Studenti pišu seminarske, marketing agencije smišljaju slogane, programeri razbijaju kodove. Postalo je nezamislivo raditi bez AI asistenta, slično kao trideset godina ranije bez čekića i eksera.

I taman kad smo se udobno smjestili, stiže cjenovnik. Hoćeš jači model? Plati. Hoćeš više upita? Plati. Hoćeš da ti firma koristi naš API? E, to ćeš tek da platiš. I to masno. Princip je jasan: "Ko je jamio – jamio". Jamili su našu naviku, našu integraciju u poslovne tokove. Postali smo ovisnici, a cijena doze je upravo skočila.

Nema tu više romantike o "povezivanju svijeta". Ovo je čisti, sirovi kapitalizam u svojoj najbrutalnijoj formi. Monopolizacija tržišta kroz cijenu. Imaš para? Izvoli, budi konkurentan uz pomoć najnovijeg GPT modela. Nemaš para? Sretno ti bilo s digitronom i olovkom dok te konkurencija gazi. To je američki put. Plati pa klati.

Dok Zapad steže kaiš i diže cijene, s Istoka se čuje umilni glas: "Hej, dođi 'vamo. Ima kod nas jeftinije. Ma šta jeftinije, ima skoro džabe."

Kinezi, majstori dugoročne strategije, gledaju ovu zapadnu igru i trljaju ruke. Dok OpenAI i Google naplaćuju svoje premium modele kao da su od suhog zlata, kineske kompanije izbacuju open-source AI modele. Daju ti kod, daju ti tehnologiju, kažu: "Evo, narode, koristite, isprobavajte, pravite svoje aplikacije. Sloboda!"

I narod ko narod, pogotovo naš, kad čuje "džabe", upale mu se oči. Zašto da plaćam 20 dolara mjesečno Amerikancu, kad mi Kinez nudi nešto slično, a besplatno? Male firme, startupi, pojedinci – svi se okreću jeftinijoj alternativi. Zvuči kao savršena priča. Demokratija tehnologije, znanje dostupno svima.

Ali, sjećate se onog vica s početka? Nema džabe sira, ima samo mišolovke.

Cijena kineskog AI-a ne plaća se u dolarima. Plaća se u nečemu mnogo vrjednijem: u podacima, u povjerenju i u dugoročnoj ovisnosti. Dok ti koristiš njihov "besplatni" model, ti ga ustvari treniraš. Hraniš ga svojim podacima, svojim upitima, svojim poslovnim tajnama. Postaješ dio njihovog ekosistema. A kad jednom uđeš duboko u taj ekosistem, iz njega se izlazi teže nego iz kredita u švicarcima.

Sutra, kad tvoja firma bude u potpunosti ovisna o njihovoj tehnologiji, oni će biti ti koji diktiraju pravila. A ta pravila nisu definisana samo tržištem, nego i geopolitikom. Tvoji podaci ne idu na server u Irsku, podložan evropskim zakonima o privatnosti. Idu na server u Šangaj, podložan zakonima koji kažu da država može zaviriti u njih kad god hoće.

I tu se sad nalazimo mi. Ne samo mi u Bosni, nego cijela Evropa i ostatak svijeta koji nije ni Amerika ni Kina. Zaglavljeni između dva čekića.

S jedne strane, imaš skupi, brendirani američki AI. U rangu Mercedesovog motora. Znaš šta dobijaš. Pouzdan je, siguran (barem se tako reklamira), i u skladu je sa zapadnim vrijednostima i regulativama poput GDPR-a. Ali brate, košta. I tjera te da radiš tri posla da bi ga otplatio.

S druge strane, imaš ultra-jeftini, blještavi kineski AI. To je onaj električni romobil sumnjivog porijekla s interneta. Ide brzo, radi posao, i košta deset puta manje. Ali nemaš pojma kad će se zapaliti dok se puni, ko ima pristup tvojoj lokaciji dok ga voziš, i hoće li ti sutra uopšte raditi ako se države posvađaju.

Za evropske kompanije, ovo je noćna mora. Izbor je mučan.

Hoćeš li platiti Amerikancima bogatstvo da bi bio miran pred zakonom i (možda) pred svojom savješću? Da znaš da tvoji podaci ne služe za treniranje algoritma za socijalno bodovanje negdje u Xinjiangu?

Ili ćeš rizikovati? Uštedjeti pare, uzeti kinesku alternativu i nadati se najboljem? Nadati se da te niko neće hakovati, da tvoji poslovni planovi neće osvanuti kod konkurencije, i da te tvoja vlada sutra neće staviti na crnu listu jer posluješ s "nepouzdanim partnerima"?

Ovo više nije samo tehnološko pitanje. Ovo je bezbjednosno, ekonomsko i na kraju krajeva, civilizacijsko pitanje. "Ko je jamio – jamio" nije više samo mahalska fraza. To je postala globalna strategija. Ameri su jamili startnu poziciju i sada zgrću bogatstvo. Kinezi grabe priliku da ponude jeftiniju alternativu i tako jame našu buduću ovisnost.