U savremenom dobu digitalizacije, gdje dominiraju e-knjige i digitalne biblioteke, često se zaboravlja na duboko ukorijenjeno značenje fizičkih knjiga - njihovu materijalnu prisutnost, kulturnu vrijednost i društvenu funkciju.

Tokom historije, knjige na papiru nisu bile samo nosioci znanja, već i dragocjeni predmeti kojima se pridavala izuzetna pažnja, brižno su se čuvale, prenosile, razmjenjivale i uvakufljavale.

Jedan posebno značajan primjer takvog odnosa prema knjizi potječe iz ranog 19. stoljeća i vezan je za grad Damask, gdje je postojala biblioteka u vlasništvu Khālida al-Naqshabandīja, uglednog sufijskog vođe i osnivača istoimenog duhovnog reda.

Rođen u pograničnom selu između Osmanskog i Iranskog carstva, na području današnjeg iračkog Kurdistana, Khālid je tokom života stekao veliki vjerski i intelektualni autoritet. Njegova sufijska mreža protezala se kroz čitav osmanski prostor i šire, a njegovo ime postalo je sinonim za duhovno vodstvo i širenje islamske učenosti.

Ključna etapa u izgradnji njegove biblioteke započela je tridesetih godina njegovog života, kada je otputovao u Indiju, gdje je tokom višegodišnjeg boravka prisustvovao brojnim vjerskim i intelektualnim skupovima, susretao se s uglednim učenjacima i započeo sakupljanje knjiga. Po povratku na teritoriju Iraka, Khālid je djelovao kao učitelj u medresama u al-Sulaymāniyyi i Bagdadu, pri čemu se njegova biblioteka postupno obogaćivala kroz intenzivne kontakte s učenim krugovima u kojima su knjige prepisivane, razmjenjivane i sticane.

Oko 1823. godine, Khālid se trajno preselio u Damask, gdje je proveo posljednje četiri godine života. Tamo je sa sobom donio bogatu zbirku od preko hiljadu knjiga, te je u svojoj kući uspostavio biblioteku i medresu. Sama činjenica da je cijelu biblioteku fizički prenio u novu sredinu svjedoči o društvenoj praksi koja knjige tretira kao dragocjenu i nasljednu imovinu koja prati svoga vlasnika i u duhovnoj, i u intelektualnoj misiji.

Knjige iz Khālidove zbirke nisu bile samo tekstualni sadržaji, već su predstavljale i objekte svakodnevne upotrebe, čiji su tragovi sačuvani u tzv. dokumentarnim bilješkama - marginalijama, napomenama i izjavama koje su u knjige unosili njihovi korisnici. Te bilješke predstavljaju vrijedan izvor za razumijevanje socijalne povijesti knjige, jer otkrivaju složene prakse vezane za vlasništvo, čitanje, podučavanje, posuđivanje, uvakufljivanje i prepisivanje knjiga.

U Damasku, Khālidova biblioteka zauzela je centralno mjesto u njegovom obrazovno-duhovnom djelovanju i, kako pokazuju istraživanja, vjerovatno je služila i kao osnova nastavnog kurikuluma koji se prenosio kroz njegov sufijski red. Na temelju očuvanog rukopisnog inventara biblioteke, koji se danas nalazi u Nacionalnoj biblioteci u Damasku, moguće je rekonstruirati tematski, pravni i intelektualni okvir njegove zbirke, kao i širi kontekst znanstvenog života Damaska početkom 19. stoljeća.

Posebno značajan trenutak u historiji ove biblioteke predstavlja odluka Khālida da je vakufski osigura, tj. pravno zaštiti kao trajnu dobrotvornu ustanovu. Time je nastojao spriječiti njezino eventualno rasparčavanje nakon smrti i osigurati njezinu funkciju za buduće generacije. Vakufljenje knjiga bila je široko rasprostranjena praksa u islamskim društvima, kojom se nastojala očuvati kulturna i obrazovna funkcija pisane riječi u konkretnom prostornom i društvenom kontekstu.

Međutim, gotovo tri decenije nakon Khālidove smrti, uslijedio je ključan pravni izazov: smrću njegovog sina, posljednjeg zakonski imenovanog mutevelije (upravitelja vakufa), vakuf je ostao bez formalnog nadzora. Suočene s opasnošću da biblioteka izgubi svoj pravni status i bude uključena u nasljednu imovinu, Khālidova udovica i snaha pribjegle su jednoj tada uobičajenoj pravnoj strategiji. Pokrenule su fiktivni sudski proces - osmišljen kao spor između izmišljenog tužitelja i tuženog - kako bi se pred šerijatskim sudom izdejstvovala nova presuda kojom bi se potvrdio i reafirmisao vakufski status biblioteke. Ova pravna intervencija, izuzetno značajna za razumijevanje društvene prakse zaštite kulturne imovine, dokumentirana je upravo u rukopisu koji sadrži i inventar same biblioteke. Time se otvara rijedak i dragocjen uvid u načine na koje su osmanske zajednice koristile pravne mehanizme da bi očuvale naslijeđe i produžile život kulturnih institucija poput privatnih biblioteka.

Uprkos svim naporima da se zbirka zadrži u izvornom stanju, historijska sudbina biblioteke ipak je krenula u drugom smjeru.

Vremenom su knjige raspršene i pronađene u brojnim bibliotekama širom Bliskog Istoka i Evrope. Identifikacija tih primjeraka omogućena je putem vakufskih zapisa i pečata koji su ostali sačuvani na stranicama i koricama knjiga.

Priča o biblioteci Khālida al-Naqshabandīja pruža dubok uvid u kompleksni svijet materijalne kulture knjige, otkrivajući kako su knjige funkcionisale ne samo kao nosioci znanja, već i kao objekti nasljeđa, pravne zaštite i kulturne politike.

Svaka knjiga iz njegove zbirke svjedoči o jednom društvenom i historijskom trenutku - o duhovnom autoritetu svoga vlasnika, pravnim okvirima njenog očuvanja i, na koncu, o dinamičnim putevima kroz koje je knjiga putovala, bila čuvana, izgubljena ili nanovo otkrivena. Kroz ovu priču postaje jasno da knjige nisu samo tekstovi - one su i materijalizirani tragovi znanja koji oblikuju kolektivnu historijsku svijest.