U vremenu kada su evropske prijestolnice bile zatrpane ljudskim izmetom, a pismenost u njima mjerila se promilima, Kordoba desetog vijeka nije bila samo politički centar Al-Andalusa, bila je urbana oaza sa popločanim ulicama, javnom rasvjetom i vodovodom. No, njen stvarni arhitektonski i civilizacijski trijumf nije bio sazidan od kamena iz kamenoloma Madinat al-Zahre, već od papira. Na čelu te države sjedio je čovjek koji je sudbinski dokazao da se moć jedne imperije ne mjeri oštricom sablje, već brojem prevodilaca. Bio je to halifa Al-Hakam II.

Njegova priča, međutim, nije samo historijska romansa o prosvijećenom vladaru. Ona je brutalna, zastrašujuće aktuelna lekcija o tome kako se lako, u samo nekoliko godina političkog oportunizma, vijekovi akumuliranog znanja mogu žrtvovati na oltaru jeftinog populizma. Priča je to o vječnom sukobu između prosvijećenog uma i mraka mase, sukobu u kojem nauka i kultura uvijek prve stradaju kada na scenu stupe harizmatični demagozi.

Princ iz tišine skriptorija

Al-Hakam II je na tron stupio relativno kasno, u svojoj 46. godini. Njegov otac, moćni i ratoborni Abdurahman III, proveo je decenije učvršćujući granice halifata mačem i porezima. Dok je otac ratovao, sin je sjedio u tišini kraljevskih skriptorija. Ta decenijska izolacija u čekanju trona od Al-Hakama nije napravila ogorčenog princa, već vjerovatno najobrazovanijeg čovjeka svog doba. Govorio je nekoliko jezika, pasionirano proučavao historiju, astronomiju i matematiku, te rano shvatio bazičnu istinu civilizacijskog opstanka: imperije ne propadaju kada izgube ratove, već kada izgube čitalački nagon.

Kada je konačno preuzeo kormilo države 961. godine, Al-Hakam II nije pokrenuo nove osvajačke pohode. Pokrenuo je najambiciozniju logističku operaciju u historiji srednjovjekovne kulture — izgradnju Velike biblioteke u Kordobi.

Njegovi agenti bili su raspoređeni po Bagdadu, Kairu, Damasku i Aleksandriji s otvorenim računima i jasnim nalogom: kupiti prve, originalne prepise svakog naučnog, filozofskog ili prevodilačkog djela prije nego što se osuši mastilo na njima. Autori su plaćani suhim zlatom. Rezultat? Biblioteka koja je brojala preko 400.000 svezaka u momentu kada su najveći kršćanski samostani u Evropi ponosno čuvali jedva nekoliko stotina naslova.

Ali, Al-Hakam nije bio puki kolekcionar sa statusnim simbolima. Historijski izvori bilježe da je halif lično pročitao ogroman dio tih knjiga, ostavljajući na marginama hiljada rukopisa svoje glose — kritičke opaske, historijske ispravke i filozofske komentare. On je bio vladar koji vodi dijalog sa knjigom.

Što je još važnije, Al-Hakam je shvatio da znanje ne smije ostati privilegija dvorske elite unutar zidina palače. Znanje koje se ne dijeli postaje dogma, a prostor koji ga okružuje mora biti emancipatorski. Osnovao je 27 besplatnih škola širom Kordobe za djecu siromašnih građana. Unutar prepisivačkih centara zaposlio je stotine pismenih žena kao kaligrafkinje i prevoditeljice, čime je pismenost postala faktor ekonomske neovisnosti i društvene mobilnosti. Kordoba je pod njegovom rukom postala grad u kojem je bazična pismenost bila podrazumijevana stvar, a ne luksuz.

Dolazak populiste i anatomija lomače

Svako zlatno doba nosi u sebi klicu vlastite propasti, obično skrivenu u pukotinama ustavnog ili političkog kontinuiteta. Al-Hakam II umire 976. godine, ostavljajući iza sebe jedanaestogodišnjeg sina Hishama II. U vakuumu moći koji nastaje kada na tronu sjedi dijete, pojavljuje se figura koja će zauvijek promijeniti tok historije Al-Andalusa — Muhammad ibn Abi Amir, u historiji poznatiji kao Al-Mansur (Pobjednik).

Al-Mansur nije bio kraljevske krvi, ali je posjedovao nešto daleko opasnije za stabilnost države: bolesnu ambiciju i savršeno razumijevanje psihologije mase. Briljantan vojnik i proračunati taktičar, Al-Mansur je mladog halifu stavio u kućni pritvor, proglasio se regentom i preuzeo apsolutnu vlast. Međutim, postojao je problem — njegovoj vlasti je nedostajao legitimitet. Vojska i administracija su se mogle kupiti novcem i strahom, ali mu je za dugoročni opstanak trebala bezrezervna podrška naroda i, što je ključno, podrška rigidnog, ortodoksnog klerikalnog establišmenta (malikijskih pravnika).

Klerikalne elite su decenijama sa podozrenjem i prezirom gledale na Al-Hakamov prosvjetiteljski rad.  Al-Mansur, iako sam vjerovatno nije bio vjerski fanatik, povukao je klasični potez iz udžbenika autokratije: odlučio je žrtvovati intelektualnu elitu i kulturno naslijeđe kako bi kupio političku lojalnost konzervativaca.

Pozvao je vodeće ortodoksne alime u Veliku biblioteku u Kordobi. Pred očima trijumfalnog klera i zaluđene mase, naredio je da se sa polica izvade stotine hiljada neprocjenjivih svezaka koji su se bavili filozofijom, logikom, astronomijom i antičkom naukom. Knjige koje je Al-Hakam decenijama sakupljao, komentarisao i čuvao, iznesene su na javne trgove i zapaljene. Ono što vatra nije progutala, bačeno je u bunare ili prodano u bescijenje. Preživjeli su samo tekstovi o pravu i bazičnoj gramatici — ono što se moglo kontrolisati i instrumentalizirati.

Šutnja prepisivača: Pouka za moderna vremena

Čin spaljivanja Al-Hakamove biblioteke nije bio samo čin kulturocida, bio je to trenutak u kojem je Kordoba potpisala vlastitu propast. Al-Mansur je spaljivanjem knjiga dobio ono što je želio — apsolutnu, neupitnu vlast i mir s klerom koji mu je obezbijedio vjerski legitimitet. Vladao je surovo i uspješno u vojnom smislu, ali je dugoročno amputirao mozak države.

Uništavanjem kritičke misli i slobodnog istraživanja, Al-Andalus je ušao u fazu intelektualne skleroze. Manje od trideset godina nakon Al-Mansurove smrti, Kordobanski halifat se pod teretom unutrašnjih sukoba, radikalizma i nedostatka bazične vizije raspao u krvavom građanskom ratu, podijelivši se na desetine minijaturnih, nemoćnih državica (taifa) koje su postale lak plijen za kršćansku Rekonkvistu. Kada je nestalo znanja koje ih je povezivalo i činilo superiornim, nestala je i država.

Najstrašnije pitanje koje se nadvija nad ovom historijskom lomačom jeste: gdje su bili svi oni naučnici, prevodioci, profesori i kaligrafi koje je Al-Hakam II godinama plaćao i sistemski štitio?

Odgovor je univerzalan i danas, u Bosni ali i u svijetu, bolno prepoznatljiv. Šutjeli su. Gledali su u pod, uvjereni da će oluja proći ako se dovoljno duboko sagnu i ako njihova imena ne budu izgovorena na trgovima. To je klasična anatomija konformizma i podaničkog uma. Elita koja je stvorena u tišini biblioteka pokazala se nesposobnom da te iste biblioteke odbrani kada je rulja donijela baklje. Mislili su da ih njihovo znanje amnestira od borbe, a zapravo ih je njihova šutnja učinila saučesnicima.

Al-Hakam II i Al-Mansur nisu samo historijske ličnosti iz desetog vijeka, oni su arhetipovi. Al-Hakam je simbol države koja ulaže u dugoročnu infrastrukturu uma, u prosvjetiteljstvo koje ne donosi trenutne političke poene ali gradi civilizaciju. Al-Mansur je simbol modernog političkog oportunizma — menadžer krize koji uništava supstancu društva zarad kratkoročnog opstanka na vlasti, hraneći najniže instinkte mase i koketirajući sa radikalizmom.

Onog trenutka kada jedno društvo pristane na narativ da su knjige, kritičko mišljenje, kulturno naslijeđe i nauka "luksuz", "jeres" ili "nepotrebni trošak", lomača je već potpaljena. Mi danas ne spaljujemo knjige na trgovima, ali ih ubijamo kroz budžetska rezanja, kroz marginalizaciju kulture, kroz pretvaranje obrazovnih institucija u fabrike prodaje diploma i kroz šutnju pred investitorskim urbanizmom koji briše historijsku memoriju gradova. Al-Mansurov pepeo još uvijek lebdi nad našim javnim prostorima; pitanje je samo imamo li danas ikoga ko je spreman, za razliku od kordobanskih prepisivača, podići glas prije nego što vatra stigne do posljednje police.

Ima ih, al su rijetki.