U svijetu gdje se profesije često drže strogih granica, rijetkost je sresti stvaraoca koji podjednako vješto plovi vodama arhitekture i grafičkog dizajna. Naš sagovornik Kerim Silajdžić, arhitekt po zvanju, a dizajner po strasti, svoj kreativni put gradio je od Sarajeva, preko Venecije, do današnje adrese u Parizu. Njegov rad, bilo da se radi o projektovanju prostora ili kreiranju filmskih postera, odiše jedinstvenom filozofijom – prijezirom prema kompromisima i težnjom ka apsolutnoj jasnoći.

Iako je u isto vrijeme i arhitekt i grafički dizajner, kaže da nije siguran koliko je arhitektura prisutna u njegovim posterima i obratno, tj. govori da nema namjernog preklapanja ove dvije ljudske djelatnosti u njegovom stvaralaštvu. Priča nam da je "Rimski triptih" jedini serijal postera koji koristi arhitekturu kao pozadinu s namjerom. Slike korištene za postere iz triptiha – "La Grande Bellezza", "Gladiator" i "La Dolce Vita" – su slike nastale tokom njegovog boravka u Rimu. Tokom tih godina imao je priliku putovati i fotografirati arhitekturu oko sebe i dio tih slika je iskoristio za omaž filmovima koji također koriste Rim kao scenu. Naglašava da se trudi da na svojim posterima ostavi ogromnu količinu negativnog prostora kako bi centralni dio postera bio jasan, dok u arhitekturi pokušava imati jednako jasne linije i prostore koji su lahko prepoznatljivi i čitljivi iznutra i izvana.

- Trenutno živim u Parizu, gdje se bavim arhitekturom. U Veneciji sam živio tri godine i moj odlazak u Veneciju je djelimično slučajan. Nakon studija u Sarajevu htio sam ići u Italiju i nije mi bilo bitno da li je to Venecija, Milano ili Rim. Na kraju sam završio u Veneciji i imao sam mnogo sreće pri nalasku stana s obzirom na to da sam se uselio u potkrovlje pored Duždeve palače.

Nisam siguran koliko je Venecija bila inspirativna konkretno za moj pristup dizajnu ili arhitekturi i da li se može uzeti neki dio Venecije kao primjer za izučavanje, ali ono što ljude u Veneciji čini drugačijim i što Veneciju izdvaja od drugih gradova u Italiji i svijetu jeste voda. Život u Veneciji je veoma čudan, ali i veoma jednostavan za naučiti. Ljudi po osjećaju znaju tačno koliko kilometara dnevno hodaju, s koliko hiljada koraka, te koliko im je potrebno vremena da dođu od jednog mjesta do drugog. Svi mladi ljudi koji stanuju u Veneciji su zaljubljeni u svoje stanove jer je grad ostavština onih koji su živjeli drugim životom. Venecija je manje-više ista kao i prije pet stoljeća.

Pošto na otoku nema novih građevina, svi novi useljenici imaju priliku živjeti u palačama. Pri primopredaji nekretnina kroz generacije venecijanskih porodica, stanovi i parcele su se dijelile i danas stanovi koji su bili dio ogromnih imanja pripadaju studentima i mladim ljudima. Neki od nas su imali stanove s terasama pored mora, neki su kuhali kahvu s prozorom pored zvonika crkve, neki su imali krovne balkone - počinje svoju priču Kerim Silajdžić uz dodatak da je Venecija arhitektonski projekt u trajanju od hiljadu godina čija je inspiracija veoma suptilna i vrši se u pozadini svakodnevnog života njenih stanovnika.

Ratna arhitektura u fokusu

Kada je riječ o njegovom primarnom zvanju – arhitekturi – otkriva nam da je najviše ponosan na svoj magistarski rad. To je projekt na kojem je radio skoro godinu i zbog kojeg je bio izložen najvećem broju knjiga i istraživanja iz polja arhitekture u svom životu. Inače, Kerim Silajdžić se u svom magistarskom radu posebno posvetio fenomenu ratne arhitekture.

- Arhitekti rijetko imaju vremena pročitati cijeli rad, od korice do korice, u toku jednog projekta i razmisliti o bilo kojem arhitektonskom fenomenu u njegovoj cjelini. Arhitektura je izuzetno spora profesija čiji plodovi zriju kasno. S tim u vezi, umjetničke odrednice arhitekture su i arhitektima nejasne jer izučavanje arhitekture bavljenjem arhitekturom može doći jedino u toku procesa ili nakon projekta. Dakle, teorijska strana arhitekture je potrebna kako bi se ovaj proces zaobišao i kako bi arhitekt mogao tretirati arhitekturu kao bilo koji umjetnik.

Zbog moje odluke da svoj magistarski rad tretiram kao teorijski rad s finalnim arhitektonskim rezultatom koji predstavlja model aplikacije te teorije, taj projekt je vrlo vjerovatno bio i najzahtjevniji do sada. Htio sam vidjeti koliko je vremena potrebno da se utvrdi čista metodologija koja može poslužiti kao baza za niz projekata, ali sam na kraju ostavio iza sebe projekt koji i dalje smatram uspjehom i na to sam ponosan - pojašnjava Silajdžić.

Kako kaže, njegovo rodno Visoko, Sarajevo i Bosna i Hercegovina već su sadržani unutar njegovog istraživanja ratne arhitekture.

- Iako je moj rad teorijski te meta mog istraživanja metodologija ponovnog korištenja napuštene ratne infrastrukture na području bivše Jugoslavije, kao primjer primjene te metodologije koristio sam atomsko sklonište u svom rodnom gradu Visokom. Ono što je bio stvarni cilj mog istraživanja jeste pokušaj identifikacije vrijednosti koje čine određeni dio historije jednog mjesta cijenjenim Ili zaboravljenim. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina i njena arhitektura, najčešće se spominju rimski, srednjovjekovni, osmanski i austrougarski tragovi historije, dok spomen socijalističkog modernizma obitava samo u arhitektonskim krugovima. Moj cilj bio je otkriti sliku rata kao integralnog dijela naše regije i naše sposobnosti da postojimo između historijskih pokreta čije ostatke zovemo arhitekturom - navodi on.

Dizajn filmskih i teatarskih postera parazitna profesija

Kerim Silajdžić kaže da nikada nije imao namjeru da se eksplicitno bavi filmskim posterima. Što se filmova tiče, govori da se trudi gledati ih što je više moguće, kada god je moguće, i zbog toga i uživa u radu na filmskim posterima.

- Do sada sam navikao da većinu svog slobodnog vremena provodim u crtanju i gledanju filmova. U toku rada s rediteljima imam priliku vidjeti cijeli proces stvaranja filma i čast mi je biti izabran za rad na nečijem filmu jer svaka produkcija, neovisno o nivou, zahtijeva mukotrpan proces koordinacije određenog broja ljudi različitih profesija. Svaki film i predstava zaslužuju imati sliku koja objedinjuje sve aspekte priče jer je to prva stvar koju će ljudi vidjeti kada traže film ili predstavu. Pošto je poster dio filma koji dolazi na kraju, stvaranje filmskih i teatarskih postera je parazitna profesija i kao takva se odvaja od drugih vrsta grafičkog dizajna. Ja imam pravo koristiti materijal već urađenog djela ili na jednom platnu pokušati prikazati sumu već smišljene priče - pojasnio je naš sagovornik.

Kada smo ga pitali postoji li grafičko rješenje nekog filmskog ili teatarskog plakata koje je za njega, s estetskog aspekta, posebno, bez puno razmišljanja odgovorio je – poster za teatarsku predstavu "Kralj Lear", Wieslaw Walkuski. Kerim Silajdžić, kada je riječ o grafičkom dizajnu, prepoznatljiv je po svojim “rekonstrukcijama” plakata kultnih filmskih i pozorišnih ostvarenja.

- Ako producent uloži dvadeset miliona američkih dolara u Brada Pitta za glavnu ulogu u projektu, njegovo lice će se naći na posteru bez obzira na umjetnički kvalitet tog postera. Koncept postera će u većini slučajeva biti zanemaren jer je prva stvar koja se mora osigurati u ogromnim produkcijama – novac. S nekoliko izuzetaka, veliki filmovi imaju najlošije filmske postere jer su to samo portreti glavnih glumaca koji su tu da bi se osigurao bilo kakav protok publike. Neki kultni klasici imaju odlične postere, ali često filmovi koji danas važe za velike nisu bili popularni u vrijeme izlaska. Kada imam slobodnog vremena, pokušavam stvoriti postere samo za filmove koje ja lično volim jer, za razliku od umjetnika koji su trebali raditi na promociji tih filmova za vrijeme produkcije, ja nemam ograničenja - rekao je Silajdžić.

There's Something I Have to Tell You

Ove godine Kerim Silajdžić je radio i na plakatu za kratkometražni film “There's Something I Have to Tell You”. Riječ je o filmskom ostvarenju u kojem glavna junakinja, progonjena prošlošću, pomaže majci da izgradi kuću u malom mjestu na Bahamima, dok se istovremeno bori da otkrije razornu tajnu koja ih je držala razdvojenima otkad zna za sebe.

- Rediteljka Jamie Savarese me kontaktirala jer je tražila nekoga ko može uraditi poster za film čija se radnja odvija na jednom mjestu tokom ljeta i kao filmsku paralelu mi je predstavila film "Call Me By Your Name" Luce Guadanina. Prije početka rada na "There's Something I Have to Tell You" Savarese je imala poprilično jasnu sliku postera koji želi vidjeti i ako je u pitanju nešto sto smatram estetski pogođenim, onda je ostatak posla jednostavan. I dalje smo u kontaktu i nedavno mi je javila da je ovaj film osvojio specijalnu nagradu komisije kao najbolji kratki film na Independent Shorts Awards. Dio zadovoljstva koje mi pruža rad na filmskim posterima jeste i kruženje mojih postera na festivalima - priznaje mladi i uspješni Visočanin.

Kada govori o profesionalnim izazovima na kojima trenutno radi, u prvom redu ističe razvijanje radnje koja će sadržavati printove svih njegovih filmskih postera i kolekciju arhitektonskih fotografija u vidu printova i razglednica s njegovih putovanja po Evropi.

- Pokušavam organizirati sve svoje radove kako bi svi imali pristup njima u svim veličinama. Razvoj radnje printova mi daje priliku testirati sve postere i vidjeti ih u pravoj veličini. Posteri koje kreiram za američko i evropsko tržiste su posteri 40x27 inča (68,6cm x 101,6cm) ili 30x40 inča, tako da su to veliki formati koje većina ljudi neće vidjeti osim na ekranu mobitela. Testiranjem postera mogu vidjeti kako boje i oblici na posterima reagiraju na printanje i da li stvari koje dizajniram na laptopu imaju iste vrijednosti u stvarnosti. Pored testiranja radova, filmski posteri obično završe u spavaćim sobama mladih ljudi i tek kada su okruženi privatnim životom jedne osobe mogu vidjeti kako izgledaju u svom finalnom obliku - najavio je Kerim Silajdžić, arhitekt i grafički dizajner.