Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman poručio je na Dubrovnik Forumu da politički lideri trebaju izmijeniti Izborni zakon u Bosni i Hercegovini s ciljem osiguranja ravnopravnosti Hrvata, naglasivši da bez tog načela nikada ne bi došlo do hrvatskog potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Grlić Radman je podsjetio kako je namjera Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, bila osigurati ravnopravnost triju konstitutivnih naroda i onemogućiti dominaciju bilo kojeg naroda.
- Da su Hrvati tada znali da se načela Dejtonskog sporazuma neće primjenjivati u praksi, nikada ne bi potpisali taj sporazum zato što sada nisu ravnopravni. Hrvati u BiH žele biti ravnopravni s drugim konstitutivnim narodima - izjavio je Grlić Radman tokom panela "Zapadni Balkan i euroatlantski put: Povjerenje, transparentnost, transformacija" održanog u okviru Dubrovnik Foruma, piše Nacional.
On je pozvao na izmjene Izbornog zakona kako bi se adresirao spomenuti problem.
Ova izjava Grlića Radmana nije ništa drugo do klasična politička podvala. Sve što je zaključeno i definirano u vezi prava i obaveza Hrvata nalazi se u Washingtonskom sporazumu, uključujući i odnose Hrvata s Bošnjacima u Federaciji BiH.
Bh. premijer Haris Silajdžić, hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i predsjednik tzv. Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su Sporazum 18. marta 1994. godine. Njime je dogovoreno primirje između HVO-a i Armije RBiH.
Također, ukinuta je Herceg-Bosna i dogovoren kantonalni ustroj teritorija pod kontrolom ARBiH i HVO. To jest, dogovorena je Federacija Bosne i Hercegovine. Kantoni su uvedeni kako bi se spriječila dominacija jednog naroda nad drugim.
Kada se u Dejtonu pregovaralo i dogovarao sporazum, tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, prepričao je jedan od članova bh. delegacije, insistirao je da ostane HRHB, ali Richard Holbrooke je takvo što odmah odbio te rekao da nije moguće jer su Hrvati izgubili rat protiv Armije RBiH i da HRHB mora biti ukinuta.
Jedin što je istina, kada se govori o Dejtonskom sporazumu jeste da je Tuđman potpisao ukidanje HRHB, koju sada Hrvatska i predsjednik HDZBiH Dragan Čović pokušava na silu i uz pomoć visokog predstavnika Christiana Schmidta ponovo oživjeti.
Kada je riječ o "ugroženosti" Hrvata i rješavanju "hrvatskog pitanja", što se sada posebno aktuelizirano, Tuđman je mogao u svakom trenutku intervenirati u Dejtonu, ali nije. Grlić Radmanu i svima koji zagovaraju reinkarnaciju HRHB, danas su krivi Bošnjaci za ono što je u Dejtonu potpisao Franjo Tuđman. Zašto se Grlić Radman nije zapitao zašto Krešimir Zubak nije potpisao Dejtonski sporazum, nego je sva prava i obaveze Hrvata potpisao Tuđman, odnosno Republika Hrvatska.
Grlić Radmanova poruka kako nikada ne bi potpisali Dejtonski sporazum, odnosno da ne potpišu ono što traže Amerikanci, priča je za malu djecu.
Ako se već govori o (ne)potpisivanju, onda je bosanska delegacija predvođena Alijom Izetbegovićem mogla da nešto ne potpiše, nego li da to ne učine Hrvatska ili Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Jer oni su ti koji su bili označeni kao vinovnici zločina i nisu odlučivali ni o čemu.
Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o Srebrenici je priznala naslijeđe Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i sve presude, što je istovremeni udar i na Srbiju i na Republiku Hrvatsku.
Priznavanje presuda je direktno zadiranje u Dejtonski sporazum u kojem je na početku navedeno da je u BiH bio "tragičan sukob".
Međutim, priznanjem naslijeđa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju definitivno je ovjerena agresija Republike Hrvatske na BiH i UZP presuđen od MKSJ.
Upravo zbog toga i za Grlića Radmana, ali i za premijera Hrvatske Andreja Plenkovića koji je s njim na istom fonu, bilo bi politički mudrije da odustanu od Karađorđeva i da budu sponzori ulaska BiH u NATO.
Kao da su obojica zaboravili da se današnji ratovi vode raketama i dronovima sa distance od hiljade i hiljade kilometara i da ovo više nije 1992.
Umjesto da Grlić Radman kao glasnogovornik službenog Zagreba bude predvodnik politike koja će se zalagati da BiH što prije uđe u NATO, čime se jača sigurnost ne samo naše države, nego i susjedne Hrvatske, ali i čitavog regiona, on živi u svijetu Tuđmanove i Miloševićeve politike, nadajući se valjda da će sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem podijeliti BiH. Umjesto da shvate, što prije to bolje, da se BiH ne može podijeliti, da BiH danas u svijetu možda ima više prijatelja nego Hrvatska, oni uporno istrajavaju na platformi Karađorđeva.
Stoga, nije naodmet još jednom podsjetiti Grlić Radmana i sve koji razmišljaju kao on, na hašku presudu "šestorki" i 111 godina zatvora.
Šta piše u presudi "šestorki"
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju 29. novembra 2017. godine, izrekao je konačnu presudu šesterici bivših političkih i vojnih čelnika bosanskohercegovačkih Hrvata. Tom presudom haški Sud je zaključio svoje 24-godišnje postojanje.
Jadranko Prlić, predsjednik HVO-a i predsjednik Vlade takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosna, osuđen je na 25 godina zatvora. Bruno Stojić, ministar obrane takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosna, osuđen je na 20 godina zatvora.
Milivoju Petkoviću je potvrđena kazna zatvora od 20 godina. Valentinu Ćoriću je Žalbeno vijeće potvrdilo kaznu od 16 godina zatvora. Berislavu Pušiću je Žalbeno vijeće na kraju potvrdilo desetogodišnju kaznu zatvora.
Slobodan Praljak, komandant Glavnog štaba HVO, osuđen je na 20 godina zatvora. Nakon što mu je izrečena presuda, Praljak je povikao kako s prezirom odbacuje presudu Suda i kazao kako on nije ratni zločinac. Izvadio je bočicu iz džepa i ispio njezin sadržaj.
Kazao je kako je u njoj bio otrov kojeg je popio. Nakon toga je čitanje presude prekinuto. Kasnije je saopćeno kako je preminuo u bolnici.
Žalbeno vijeće je navelo kako je ovo bio kompleksan slučaj te opisalo detalje optužnica i zločina zbog kojih im se sudi. Sudija Agius pročitao je dijelove iz optužnice koja navodi široki raspon zločina, od ubistava i zlostavljanja ljudi do uništenja imovine. Agius je rekao kako je sudsko vijeće prvostepenom presudom utvrdilo da je od januara 1993. godine postojao udruženi zločinački poduhvat dominacije Hrvata na području Herceg-Bosne. Spomenuo je zatvaranja, prisiljavanje zarobljenika na teški rad a hiljade zatvorenika podlegle su zbog ovakvog postupanja HVO-a.
Sud je odbacio žalbe advokata šestorke o udruženom zločinačkom poduhvatu. Naveli su kako niko od žalitelja nije uspio pokazati grešku ili nedokazanost u primjeni prava oko pitanja udruženog zločinačkog pothvata. Postojale su greške u definiciji udruženog zločinačkog poduhvata, ali niko od žalitelja nije pokazao nikakvu grešku po ovom pitanju.
Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg-Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije.
Sukob između HVO-a i Armije BiH od 1993. do 1994. godine bio je međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske. Većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.
Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinilo agresiju na BiH. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata.
Žalbeno vijeće ukinulo je zaključak Raspravnog vijeća da je sukob postojao samo tamo gdje su se aktivno vodile borbe te smatra da su konstatacije postojanja međunarodnog oružanog sukoba dovoljne da se režim teških kršenja može promijeniti bilo gdje u BiH do kraja oružanih sukoba. Postoje brojni faktori koji indiciraju da je Hrvatska putem HVO-a imala stvarnu vlast u relevantnim općinama te je Žalbeno vijeće konstatiralo da optuženi nisu pokazali postojanje bilo kakve greške koju bi Raspravno vijeće učinilo u donošenju tog zaključka.
Govoreći o Starom mostu u Mostaru, sudija Agius je rekao da je vršeno granatiranje, ali da se radilo o vojnom cilju jer je to značilo prekid "snabdijevanja Armije BiH".
Sudsko vijeće je utvrdilo da je 8. novembra 1993. godine jedan tenk HVO cijeli dan gađao Stari most. Razaranje Starog mosta rezultiralo je totalnom izolacijom nekih stanovnika i imalo je značajan psihološki efekat. Sudsko vijeće je zaključilo da je HVO uništio Stari most da bi podrio moral stanovništva.
Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, zaključilo je da se razaranje Starog mosta ne može smatrati bezobzirnim razaranjem. Žalbeno vijeće zaključuje, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, da nije dokazan element ovog krivičnog djela i preinačilo zaključak Sudskog vijeća da je rušenje Starog mosta trebalo predstavljati zastrašivanje stanovništva.
Kada se govori o granatiranju dijelova Mostara u kojem su živjeli Bošnjaci, Žalbeno vijeće je zaključilo da je postojala diskriminatorska namjera pri granatiranju, te je potvrdilo zaključke prvostepene presude.
Sudsko vijeće je zaključilo da je HVO držao pod opsadom stanovništvo u istočnom Mostaru, izloživši ih teroriziranju.
Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska učestvovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZHB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi.
U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993:
"Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru odbrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava - rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se odbrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (...) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko ko od međunarodnih zvaničnika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh