Postoji jedna slika koju svi znamo napamet, čak i ako nikad nismo preslušali cijeli White Album. Četiri momka u malom studiju na Abbey Roadu. Dim cigareta, prazne šolje čaja, pojačala zuje. I u sredini, na stolici, sjedi Japanka u crnom. Ne svira. Ne pjeva. Samo sjedi i plete. I to je to. Dovoljno da je pola planete proglasi krivom za najveći razvod u historiji rock'n'rolla.
Odrasli smo uz priču da je Yoko Ono vještica koja je zavela Johna i rasturila najbolji bend na svijetu. Priča je jednostavna, sočna i potpuno lažna. A istina je, kao i uvijek u rock'n'rollu, mnogo tužnija i mnogo dosadnija: nisu ih razorile žene. Razorili su ih pare, sujeta i odrastanje.
Prvo da raščistimo ono što jeste istina.
Da, John ju je dovodio u studio. To je bio presedan. Beatlesi su imali nepisano pravilo, čvrsto kao mornarsko sujevjerje: nema žena u studiju. Linda, Pattie, Maureen - sve su čekale u hodniku. Yoko nije.
Inženjerima je bilo neprijatno. Momcima još više. Paul je kasnije sam priznao, bez dlake na jeziku, da je to bila smetnja: "Stvari poput toga da je Yoko tu, bukvalno usred sesije snimanja, to je nešto s čim si se morao nositi."
I da, John je bio zaljubljen kao klinac. Tražio je njeno mišljenje za pjesme, držao je za ruku dok je Paul pokušavao da iz 48. puta odsvirala savršenu bas liniju. Bilo je naporno. Bilo je napeto. Ali to nije bio razlog da bend prestane postojati. To je bio samo benzin na vatru koja je već gorjela tri godine.
Vatra je počela 27. augusta 1967. godine. Umro je Brian Epstein.
Ko danas pamti Briana? Bio je onaj peti Beatles, onaj jevrej iz Liverpoola koji je od četiri drska momka u kožnim jaknama napravio svjetsku religiju. Dok je on bio živ, neko je govorio: "Momci, dosta, idemo kući." Kad je umro od predoziranja, ostala je rupa velika kao studio u Abbey Roadu. Niko više nije znao ko je šef.
Paul je pokušao da bude šef. I to je drugi ekser u kovčeg.
Paul je radio, radio. Budio ih je u osam ujutro da snime "Ob-La-Di, Ob-La-Da" pedeset puta. Georgeu je to išlo na živce jer mu je Paul stalno govorio kako da svira gitaru. Ringu je toliko dozlogrdilo da je usred White Albuma spakovao palice i otišao na odmor na Sardiniju. A John je već bio negdje drugo. Na heroinu, zaljubljen, fasciniran avangardom, umoran od uloge "pametnog Beatlesa".
Bili su umorni jedni od drugih. To je ono što niko ne želi da kaže. Nisu se mrzili. Samo više nisu mogli disati u istoj sobi.
A onda su došle pare. I tu dolazimo do pravog ubice.
Firma Apple Corps, koju su osnovali da budu slobodni i hipi, gubila je pare kao luda. Ljudi su dolazili i uzimali novac iz ladice. Trebalo im je čudo. I tada se pojavljuje Allen Klein.
Klein je bio njujorški menadžer, tip sa zlatnim zubom i reputacijom ajkule. John ga je obožavao. George i Ringo su ga prihvatili. Paul nije. Paul je htio oca i brata svoje Linde, advokate Eastmane.
I tu je puklo sve. Zaista sve.
Nije se radilo više o pjesmama. Radilo se o ugovorima, procentima, o tome ko će potpisati šta. Paul je kasnije morao tužiti vlastiti bend na sudu, krajem 1970. godine, da bi se oslobodio ugovora sa Kleinom. U tužbi je napisao da mu je ugrožena umjetnička i finansijska sloboda. To je bio njegov razvod. Ne od Johna, nego od Kleina.
Oni koji su to posmatrali iz neposredne blizine kažu da je Klein bio ona slamka koja je slomila leđa Beatlesima. Paul ga je mrzio iz dna duše, a ostala trojica su ga branila. To nije moglo opstati.
I na kraju, hronologija koja sve govori, a koju rijetko ko pamti: 20.septembra 1969. godine, mjesec dana nakon što su završili Abbey Road, John je ušao u kancelariju i rekao ostalima: "Hoću razvod". Kao da traži razvod braka.
Paul je to tek sedam mjeseci kasnije, 10. aprila 1970., rekao novinarima, objavljujući svoj prvi solo album. Svijet je tada mislio da je Paul krivac.
A gdje je Yoko u svemu tome? Bila je pored njega. Sjedila je na podu. Nije rekla ni riječ.
Paul McCartney je to najbolje sažeo, mnogo godina kasnije, kad se prašina slegla i kad više nije imao razloga da laže. Novinar ga je pitao da li je Yoko kriva. Rekao je:
"Ona sigurno nije razorila grupu. Grupa se sama raspadala."
I dodao: "Ne mislim da bi John napisao 'Imagine' bez Yoko, tako da je ne možete kriviti ni za šta."
Eto. Čovjek kojem je Yoko najviše smetala u studiju, čovjek koji je najviše patio zbog njenog prisustva, na kraju ju je odbranio.
Zašto je onda svijet toliko želio da vjeruje da je ona kriva?
Zato što je lakše mrziti jednu ženu nego prihvatiti da se i najveća ljubavna priča rock'n'rolla raspala zbog advokata i bankovnih izvoda. Lakše je reći "ona Japanka ga je začarala" nego reći "četiri dječaka iz Liverpoola su jednostavno odrasla i više nisu imala šta zajedno reći".
Yoko je bila drugačija. Bila je žena, bila je strankinja, bila je umjetnica koja vrišti u mikrofon umjesto da pjeva "Yeah yeah yeah". Bila je savršena meta za sve one koji nisu mogli podnijeti da bajka ima kraj.
Beatlese nije razorila Yoko. Razorilo ih je vrijeme.
I zato, kad sljedeći put pustite "Don't Let Me Down" i čujete kako John pogledom traži Yoko u kontrolnoj sobi, nemojte se ljutiti. To nije trenutak izdaje. To je trenutak kad je jedan čovjek odlučio da više ne želi biti Beatles. A to je, na neki čudan, tužan, rockerski način, najpoštenija stvar koju je mogao uraditi.

