Odnosi između Turske i Irana osciliraju između saradnje i rivalstva, bez (realnog) neprijateljstva. Prava rijetkost za region je stabilna oko 590 kilometara duga granica uspostavljena 1639. kada su ove dvije zemlje poslednji put ratovale. Ključna riječ tih odnosa je pragmatičnost – ideologija je bitna, ali dominiraju državni interesi, a obje strane smatraju jedna drugu previše važnom da bi je pokušale izolovati, ali i previše rivalskom da bi se u potpunosti uskladile.

Za ilustraciju tih oscilacija je dovoljno navesti dva primjera.

U maju 2010. godine, tadašnji turski premijer Recep Tayyip Erdoğan, tadašnji brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva i tadašnji iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad potpisali su u Teheranu zajedničku deklaraciju o sporazumu o razmjeni nuklearnog goriva. To je bio diplomatski proboj vječite (vještačke) 'iranske nuklearne krize', nikad viđen u toj beskrajnoj sagi. Tadašnji predsjednik SAD, koji je privatno ohrabrivao ovu inicijativu Turske i Brazila, ju je javno torpedovao kako bi obnovio sankcije Iranu.

Osim što je ta epizoda predstavljala vrhunac tursko-iranskih odnosa (barem u zadnjih 30 godina), to je bila i gruba 'škola' za diplomatiju obe zemlje. 'Škola' koja ima posljedice i danas i kada je Turska u pitanju doprinjela je insistiranju na stratešjoj autonomiji, nepovjerenju prema zapadnim “crvenim linijama” i održavanju otvorenih kanala sa sankcionisanim državama.

S druge strane, građanski rat u Siriji je stavio dvije zemlje na suprotne strane. Kao što je poznato Iran je podržao Asada, dok je Turska podržala pobunjenike. Dok je u slučaju Irana ta podrška bila vođena regionalno hegemonističkim rezonom – održanjem tzv. šiitskog polumjeseca nastalog američkom agresijom na Irak, u slučaju Turske je to bilo pitanje nacionalne sigurnosti i u krajnjoj liniji opstanka. Naime, Asad nije imao ništa protiv stvaranja PKKistana duž turske južne granice, naprotiv, omogućavao ga je, a ni Iran (koji takođe ima problema sa ogrankom PKK-a, koji nosi skraćenicu PJAK) takođe nije imao primjedbi, što je, blago rečeno, bilo nedosljedno.

Nestanak Asadovog režima je velika i vrlo gorka pilula koju je Iran imao progutati. No, u duhu gorepomenute pragmatičnosti, odnosi sa Turskom iako zategnuti, nisu nikad prekidani, kao ni trgovina između dvije zemlje. Neko bi rekao 'frenemies', ali mislim da je mnogo više od toga. Prije svega to su dvije zemlje koje se dobro poznaju.

Upravo zato zapadni narativ o “mirnim protestima” koje “brutalni režim” pokušava ugušiti ekstremnim nasiljem ovde nije prošao ni za momenat. “Čak i djeca koja se igraju u parku mogla bi nam reći koje su sile na djelu, koji se planovi provode i kakav je Iran meta napada,” rekao je Devlet Bahçeli, lider Partije nacionalističkog pokreta (MHP), koja je saveznik vladajuće AK partije u govoru parlamentarnoj grupi prošlog utorka.

Iskustvo takozvanih Gezi protesta 2013. kada su na Zapadu primenjeni svi medijski trikovi i manipulacije, da se u suštini proda isti narativ "mirni protest" v.s. "brutalni režim" je imunizirao tursku javnost protiv takve manipulacije percepcije.

Od iranske revolucije 1979. godine kemalisti su plašili svoju (mahom beslovesnu) publiku 'iranizacijom' Turske, šta god to značilo, a prije svega su imali kod oblačenja, odnosno hidžab, na umu. Istovremeno su zabranjivali pokrivenim devojkama školovanje, previđajući da je upravo iranska revolucija donijela slobodu obrazovanja ogromnom broju Iranki. No, to su kemalističke nelogičnosti, koje na žalost, u tragovima preživljavaju i dan-danas, pa će se neke pevajke, glumice i 'feministice' istrčati sa podrškom 'iranskom narodu' da bude ako treba bombardovan do 'oslobođenja'. Međutim, to je marginalna pozicija koja je promptno osuđena.

U intervjuu za državnu televiziju 9. januara ministar vanjskih poslova Hakan Fidan je ocijenio da su protesti zapravo manji od nekih prethodnih i da se “manipuliraju iz inostranstva od strane iranskih rivala,” dodavši da "definitivno vidim da se kraj koji Izrael očekuje neće desiti."

Sljedećeg dana (10. januara) vijest da je turska obavještajna služba (MIT) obavijestila  iranske sigurnosne vlasti "hitnom" notom o kretanju velike grupa PJAK terorista ka iranskoj granici, omogućivši njenu neutralizaciju, je naišla na veliko odobravanje (i izraze ponosa) turske javnosti. Bila je to jasna demonstracija koordinacije Turske i Irana i poruka odlučnosti protiv militantnih grupa koje podržavaju izvana i žele destabilizirati regiju.

Za razliku od zapadnih medija turski nisu sakrili veličanstvene demonstracije podrške iranskih građanja iranskom poretku, ustavu i (u krajnjoj liniji) vladi u ponedeljak 12. januara. Niti su pokušali, poput zapadnih, da ga pripišu umjetnoj inteligenciji, što je bio patetični vrhunac cinizma i bešćašća nekih zapadnih medija i "analitičara" (o trolovima na društvenim mrežama da ne govorimo).

Dok se na ovdašnjim televizijama u (tipično) senzacionalističkom maniru vode beskrajne rasprave o tome da li će i kada SAD i/ili Izrael napasti Iran (ima različitih mišljenja), sa sve pokušajima da se pronikne u Trumpovu mušičavost, ministar Fidan je u diplomatskim aktivnostima “na steroidima” pokušavajući da spriječi sukob koji u zapadnoj Aziji, osim Izraela, niko ne želi.

Znaci da se Trump pokušava iskobeljati iz ćoška u koji se zafarbao, obećavši i najavljujući vojnu intervenciju "ako iranski režim počne da ubija", a sada (srijeda, 14. januar) kaže da ima informacija da je ubijanje stalo, su svakako ohrabrujući.

No, u celoj ovoj frtutmi ima drugih mnogo značajnih ohrabrujućih znakova. Jedan od njih je da Saudijska Arabija odbija da njen vazdušni prostor bude korišten za eventualni napad na Iran. To i jasan raskid sa izraelskim satrapom Ujedinjim Arapskim Emiratima isterivanje istog iz Jemena i Somalije je tektonska promjena, koja se ne može prenebregnuti, a ne bih je odvajao od turskih diplomatskih aktivnosti.

Izgleda da su glavne zemlje regiona shvatile da Pax Judaica donosi destrukciju njih samih u budućnosti, da pad Irana može biti prekretnica kada će biti kasno da se pruži ozbiljan otpor, te da je vrijeme za otpor sada. Naravno u uslovima bezakonja sa sociopatima na čelu Izraela i njegovo nuklearnog naoružanja nije vrijeme za direktan sukob, ali oduzimanje perifernih šahovskih polja se može uraditi bez direktnog sukoba. Hoću reći, kako stvari stoje sada Izrael gubi (što ne znači da ne može da napravi mnogo štete) i zato bi tako desperatno da uvuče SAD u rat.

Gledajući u budućnost Fidan je u pomenutom intervjuu rekao sljedeće: “Važna tačka, koju smo također vrlo otvoreno rekli Irancima, bila je jedna od najsnažnijih poruka koje je prenio naš predsjednik. Iran treba da uđe u istinsku, istinski istinsku saradnju sa zemljama regije, koja prelazi puko pomirenje. Svi će ostaviti po strani prošlost, bez ikakvog poređenja s onim što se dogodilo u prošlosti. Šta možemo učiniti pod ovim uslovima danas? Jer svako ima narod za koji je odgovoran. Postoje milioni ljudi. U Iranu postoje milioni ljudi. Vjerovatno više od 90 miliona. Dakle, postoji vlada koja snosi odgovornost za njih. Isto je i u arapskim zemljama. Dakle, moraju se ujediniti i ostaviti po strani sve svoje razlike. Ovo je naša najsnažnija poruka regiji. Posebno Iran, on zaista treba da uloži istinski napor u tom pogledu. Mora shvatiti ovu stvarnost. Nema garancije da će se cijeli svijet okrenuti od vaše ispravne perspektive. Svako ima svoju istinu. Moramo biti u stanju postići zajednički jezik gdje se svačije istine dijele. Moramo biti u stanju to postići. U tom smislu, prisustvo našeg predsjednika u regiji, njegovo odlučno vodstvo, prilika je za sve. Kažem im da je iskoriste. Ovo je neophodna prilika, neće se ponoviti ni za koga. Neće se ponoviti ni za nas. Cijenimo njenu vrijednost!

Svaka kriza je ujedno i prilika, kažu.