Povodom javno iznesenih tvrdnji da ne postoji sudski utvrđena činjenica o počinjenom genocidu nad Bošnjacima u Grapskoj kod Doboja, smatramo pravnom i moralnom obavezom iznijeti naučno provjerljive i pravno utemeljene podatke koji demantuju ovakve navode.

Tvrdnje koje negiraju zločine ne pogađaju samo pravni poredak, već duboko vrijeđaju dostojanstvo žrtava i njihovih porodica, naročito u svjetlu nedavnih događaja u Doboju kojima se pokušava relativizirati agresija i negirati stradanje naroda.

O ovim neoborivim pravnim činjenicama, koje služe kao brana revizionizmu, razgovarali smo sa dr. Almirom Grabovicem, naučnim saradnikom Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, koji nam je pružio detaljan uvid u hronologiju i značaj evropskih presuda.

Dr. Grabovica na samom početku naglašava da genocid nije stvar političke interpretacije, već stroga pravna kategorija koja se utvrđuje isključivo dokazima u sudskom postupku. Ključni stub odbrane istine o stradanju Bošnjaka u Grapskoj i Ševarlijama leži u presudi protiv Nikole Jorgića, koji je za zločine počinjene tokom 1992. godine proglašen krivim pred Višim zemaljskim sudom u Dusseldorfu.

Intervju za Stav

Almir Grabovica, autor knjige "Tragovi genocida: Grapska 1992-1995": Prvu presudu za genocid nad Bošnjacima donijelo je njemačko pravosuđe

Sudskom odlukom od 26. septembra 1997. godine, Jorgić je osuđen na kaznu doživotnog zatvora po jedanaest tačaka optužbe za genocid. U ovom postupku je nepobitno utvrđena njegova odgovornost za likvidaciju 22 osobe u Grapskoj, mahom žena, starijih lica i invalida čija su tijela potom skrivena u masovnu grobnicu, kao i za ubistva šest osoba u Ševarlijama, uključujući i monstruozan čin spaljivanja žive osobe u štali. Dokumentovana su i svirepa pogubljenja zarobljenika, što prema riječima dr. Grabovice, zorno oslikava razmjere genocidne namjere počinioca.

Naučni saradnik Instituta dalje pojašnjava da je sudsko vijeće nedvosmisleno zaključilo kako su ova djela počinjena s ciljem da se bošnjačka grupa na tom području u cjelini ili djelimično uništi, čime je Jorgić postao prva osoba osuđena za genocid na teritoriji Bosne i Hercegovine pred jednim nacionalnim sudom, primjenom principa univerzalne jurisdikcije.

Ova presuda nije ostala samo na prvostepenom nivou, već je prošla kroz najstrožiju kontrolu njemačkog pravosuđa. Savezni vrhovni sud potvrdio je osuđujuću presudu 1999. godine, dok je Savezni ustavni sud godinu dana kasnije odbacio Jorgićevu žalbu, potvrdivši da je definicija genocida u ovom procesu bila u potpunom skladu sa međunarodnim pravom i Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Konačni međunarodni legitimitet ovoj pravnoj istini dao je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. U predmetu Jorgić protiv Njemačke iz 2007. godine, ovaj najviši evropski autoritet jednoglasno je presudio da su njemački sudovi pravilno primijenili zakone te da kvalifikacija genocida nije bila ni proizvoljna ni nepredvidiva.

Na osnovu ovih iscrpnih podataka, dr. Grabovica zaključuje da je postojanje pravosnažne presude za genocid u dobojskoj regiji nesporna činjenica. On poručuje da negiranje sudski utvrđene istine ne može izbrisati arhive niti ublažiti patnju preživjelih, jer je poštovanje sudskih odluka jedini put ka vladavini prava i istinskom pomirenju u društvu.