Rušenje u svrhu protjerivanja

Šemsudin Erkočević bio je divan čovjek i dragocjen saradnik. Smiren, nenametljiv, pouzdan i predan svakom poslu koji je radio. Obavljao je dužnost šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Federacije BiH Ejupa Ganića. Iako je živio i radio u Sarajevu svoje rodno Trebinje nije nikada zaboravio. Pomagao nam je i više nego što je morao. "Otvarao" mi je vrata federalnih institucija kada god sam ga zamolio. Rat je posijao mržnju i razorio društvo. Zastrašujuće posljedice zahtijevale su sistemsko liječenje. Pored Anexa 7 Dejtonskog sporazuma koji je potvrdio pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica i vraćanje njihove oduzete imovine, posebno osjetljivo bilo je pitanje obnove vjerskih objekata koji su tokom rata razarani sa brutalnom političkom porukom da pripadnici određenog naroda ili vjerske skupine moraju otići. Rušenje je planirano radi protjerivanja. Haški tribunal je u brojnim presudama kao i svjedočenjima dokazao ove zločinačke rabote. Samo u Trebinju je srušeno svih 10 džamija. Nakon jednog razgovora o rehabilitaciji brojnih porušenih ili oštećenih nacionalnih spomenika, među kojima su bili najznačajniji vjerski objekti i vrijedni spomenici kulturno historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Šemsudin mi je predložio da organizira sastanak sa članicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Amrom Hadžimuhamedović.

Začarani krug

Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH (Anex 8 Dejtonskog sporazuma) potpisali su Bosna i Hercegovina i oba entiteta. Sjedište Komisije je u Sarajevu sa mandatom da odlučuje o zahtjevima i peticijama da se označe i proglase nacionalnim spomenicima imovina od velike kulturne, historijske, vjerske ili etničke važnosti za određenu grupu ljudi. Radi se o spomenicima arhitekture, umjetnosti, historije, arheološkim nalazištima, grobljima i sl. U vrijeme kada smo održali ovaj sastanak službeni glasnici iz Rs bili su nedostupni u Federaciji. Rijetki koji su ih dobivali bili su zastupnici u Narodnoj skupštini Rs. Nije bilo interneta, a kvalitetne i provjerene informacije su praktično bile nedostupne. Nekada su trebali proći mjeseci da mediji i građani iz drugog entiteta saznaju kakve su zakone i odluke donesene u Rs. Pošto sam po zanimanju arhitekta posebno sam proučio Zakon o uređenju prostora Rs. Odobrenje za građenje tj. građevinsku dozvolu izdavali su pretežno nadležni općinski organi. Nije bilo ni teorijskih šansi da odobre izgradnju npr. porušene džamije. Lokalne politike bile su "u rukama" sljedbenika onih koji su naređivali njihovo rušenje. Ni na entitetskom nivou nije bilo političke volje da se krene u obnovu. To bi političke prvake natjeralo da svom narodu objašnjavaju zašto su ih rušili? Sjetite se izjave lažne pokajnice Biljane Plavšić poslije rušenja džamija u Foči: "Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?!" Kako izaći iz toga začaranog kruga pravnih i političkih barijera, a mentalnih pogotovo? Kako uopće stvoriti uslove da obnova počne? Vjerski i nacionalni objekti rušeni su, jer su bili simboli. Njihova obnova bila je iznimno važna, zato što je označavala poraz rušilačkih ratnih politika i ideologija mržnje, te najavljivala dolazak boljih vremena.

Kako bez licence ?

Zakon o uređenju prostora propisivao je da projektanti, izvođači i nadzorni organi budu licencirani od strane nadležnih institucija Rs. Ko je uopće iz drugog entiteta imao licencu? Niko ! Pored ostalih ovo su mogli biti razlozi da općinski organi odbiju izdati građevinsku dozvolu. Državna Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika, osnovana u skladu sa Dejtonskim sporazumom, brojila je pet članova, dva eksperta iz Federacije, jednog iz Rs, dok je preostalu dvojicu imenovao UNESCO. Komisija je mogla proglašavati nacionalne spomenike i mjere njihove zaštite koje bi ostajale "mrtvo slovo" na papiru, jer nije ih imao ko provesti po sili zakona. Članica Komisije Amra Hadžimuhamedović potječe iz poznate stolačke porodice Mahmutćehajića, arhitektica po zanimanju i vrlo stručna za oblast u kojoj je djelovala. Iz objektivnih razloga nije mogla znati za sve prepreke i "nagazne mine" posijane u Zakon o uređenju prostora Rs. Na sastanku kojem je prisustvovao g. Erkočević izložio sam pravnu i političku situaciju i predložio na koji način bi mogli izaći iz začaranog kruga. U Narodnoj skupštini glavnu riječ vodila je srpska skupštinska većina. Probosanske stranke nisu ni blizu bile kapacitirane da promijene zakon. Ako bi recimo SDA predložila izmjene zakona tek onda nije bilo šanse da zakon prođe.

Petritschev zakon

Predložio sam da ona skupa sa kolegom iz Federacije i uz podršku 2 strana člana Komisije inicira da visoki predstavnik nametne poseban zakon. Zakon bi bio efikasan i efektivan alat da se odluke Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH počnu provoditi u oba entiteta. Tako bi se obavezale sve nadležne institucije i pojedinci na djelotvorno postupanje čime bi otpočeo vrlo zahtjevan, složen i odgovoran proces obnove porušenih nacionalnih spomenika.

Poslije nekog vremena visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je u februaru 2002-e donio odluku o nametanju Zakona o provodjenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika ustanovljene u skladu sa Aneksom 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Zakon je objavljen u Službenom glaniku Rs i u Službenim novinama Federacije. Propisano je da nacionalni spomenici uživaju najviši stepen zaštite, a Vlada Rs i drugi organi su naročito odgovorni da poduzmu sve korake da bi se ispunili zahtjevi iz člana V Aneksa 8. uključujući sve potrebne mjere da bi se imovina zaštitila od dodatnih oštećenja. Odluku o izdavanju odobrenja za rehabilitaciju nacionalnih spomenika će donositi  Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Rs u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Rehabilitacija označava vraćanje oštećenog ili uništenog nacionalnog spomenika u ranije stanje, na istom mjestu, u istom obliku, istih dimenzija i od istog materijala. Odredbe svih drugih zakona koje uređuju pitanja u vezi sa zaštitom, konzervacijom i rehabilitacijom nacionalnih spomenika ne primjenjuju se ukoliko su u suprotnosti sa ovim zakonom.

Dozvola za Ferhadiju

Ubrzo je uslijedilo izdavanje građevinskih dozvola za Ferhadiju džamiju u Banjoj Luci, Osman-pašinu džamiju u Trebinju itd. Naravno, bilo je još svakakvih otpora i opstrukcija, ali je proces krenuo s "mrtve tačke". Rukovodioci su strahovali od smjene i sankcija. Neću zaboraviti upečatljivu scenu iz neke emisije emitovane na RT Rs kada je pomoćnik ministra priznao da je izdata dozvola za obnovu džamije  Ferhadije u Banjoj Luci. Okolo-naokolo, drhtavim glasom je procijedio da su to morali učiniti. Nacionalni spomenici su bili istrgnuti iz ralja politike i vraćeni u okvire struke gdje pripadaju. Kada se sagleda koliko je porušenih objekata kulturno-historijske baštine sva tri naroda dosada obnovljeno svi koji su tome doprinijeli mogu biti ponosni, jer su dokazali da je civilizacija jača od divljaštva.