Kad su veliki istraživači kretali prema Sjevernom polu bili su spremni na najteže napore. Nosili su sa sobom hranu i opremu. Kad bi se vratili bili su slavljeni. Imena tih heroja se nalaze u knjigama lektire i udžbenicima za djecu. 

Sjećam se da sam "gutao" novinske tekstove i knjige koje su pisali biografi ili veliki istraživači Arktika (Sjevernog pola) i Antarktika (Južnog pola). Čitao sam o naporima i umiranju istraživačkih ekspedicija na tim dalekim prostranstvima. Oni iako icrpljeni kreću hrabro prema polovima planete, suočeni sa strašnom studeni, sa bolestima i gladi, sa snažnim ledenim vjetrovima, najčešće u agoniji između života i smrti. I onda iznenada bilježe: Pojavi se povremeno zaprega sa haskijima-psima kojima upravljaju Eskimi-Anuiti i protandaraju pored osvajača ledenih prostranstava. To su narodi koji tu žive u neljudskim i za druge neizdržljivim uvjetima. Ali, razumljivo je. Naučne ekspedicije su išle da istražuju i otkrivaju ta prostranstva, što će koristiti nauci i iskustvu svijeta.

Ima mnogo takvih primjera. Kad veliki alpinisti idu na Mont Everest onda se spremaju dugo. Mediji o njima pišu, a u njihovim državama ih ispraćaju sa velikim očekivanjima. Nakon povratka pionire tih ekspedicija opet prate hvalospjevi, slave ih i piše se o njima. Djeca i kvizaši im imena znaju i da ih usred noći probudiš. Ali, ima jedna važna sitnica. Ništa nije moglo bez vodiča iz naroda koji tu negdje živi na padinama Himalaja. Tek odendavno se počelo pisati o tim ljudima. Kami Rita je planinarski vodič i pripadnik naroda Šerpa, koji živi u srcu Himalaja. Više od 26 pusta se peo na Mont Everest.

Ti domoroci svjetski slavnim planinarima pokazuju puteve, savjetuju ih i upozoravaju na opasnosti dok se pentraju na vrhove Himalaja.

Zašto sav ovaj uvod?

Kad naši veliki politički heroji, poput lidera SDP-a Nermina Nikšića, zajedno sa stranačkom bulumentom, krenu u svoja herojska putovanja prema Banjoj Luci ili HDZ-ovoj guberniji, tamo ih čekaju Bošnjaci koji žive u jedina dva preostala aparthejda u Evropi.

Tako su ovog 25. novembra Nikšić i njegova pratnja krenuli u Banja Luku da obilježe Dan državnosti. Njihove pristalice kao i neki mediji su to označili kao veliki čin, ravan osvajanju Sjevernog pola ili pentranja na Mont Everest. "Stisnuli su petlju", bio je najčešći izraz kvalifikacije ovog čina.

Već 23 godine zaredom, tačnije od 2002. godine u Banjoj Luci, Janji, Bijeljini pa i u drugim gradovima po RS-u patriote ove BiH svečano obilježavaju Dan ZAVNIBiH-a. Ali samo ove godine su slavljenici "stisli petlju".

Tamo su ih sačekali Bošnjaci – domoroci. I to ne Eskimi sa zapregama haskija, ili sa planinarskim znanjima, nego sa sličnim iskustvom jer žive u uvjetima, približnim Sjevernom polu i Himalajima.           

Samo se još jednom pokazalo: Ono što učini običan narod to politika nikad neće moći uraditi. Sjetim se često Fadila Banjanovića Bracike i njegovih akcija povratka u Kozluk, Zvornik i druge dijelove sjeverostične Bosne. Imaju i snimci tih hrabrih ljudi kada ih toljagama mlate oni što su ih jednom progonili sa zločinima. Gotovo 20 povratnika je ubijeno tih nekoliko poratnih godina, a ranjeno više od 80. Neki su osakaćeni, drugi premlaćivani. Ali povratak nije prestajao u njihove domove, avlije i na njihovu zemlju iz koje su nikli. Birali su glad, borbu i bijedu svake vrste, opet ispunjeni slobodom koju ti može dati samo tvoj dom.  

Sa natpisima o petljama i hrabrostima patriotizam se ove 2025. počeo dokazivati odlaskom u RS. Šta su onda patrioti i idealisti radili po RS još od davne 1996. kada su birani i išli redovno na zasjedanja Narodne skupštine RS-a.

Tarik Sadović, tada zastupnik u Narodnoj skušpštini RS-a se sjeća: "Dokazivali smo da je BiH moguća poslije svega. Kada je preselio na ahiret Alija Izetbegović 2003. ja sam u prostoriji kluba SDA u zgradi Narodne skupštine RS-a organizirao komemoraciju. Knjigu za 'utiske i sjećanje' dao mi je tadašnji predsjednik Skupštine Dragan Kalinić. Novinari koji su napunili kancelariju i hodnik ispred bili su šokirani ovim događajem, ali su korektno obavili posao. Za mene je to bio primjer uspješne politike, bez obzira na povod."

Dvadeset i kusur godina kasnije lider Nikšić i njegovi iz SDP-a stisuli su petlju, "došli su tiho i ušli u Banja Luku" na Dan ZAVNOBIH-a 25. novembar, Dan državnosti.  

Čuveni Zakon o prebivalištu u RS-u, za kojeg su u državnom Parlamentu glasali SDP-ovi zastupnici, doveo je u pitanje povratak. Imamo segregaciju u školama, kao što je ona sa dvije škole pod jednim krovom u HDZ guberniji. U školama u RS-u imali smo krstove i slike svetaca po zidovima. Ništa od toga, naravno, nema u školama gdje su Bošnjaci većina.

Bošnjaka nema u institucijama vlasti na prostoru koje kontroliraju Dodik i Čović. SDP je "stisnuo petlju" i probio se do Banja Luke, dok je prostor gdje su Bošnjaci većina u stalnim borbama protiv nacionalizma. A čijeg će biti nego bošnjačkog. Tu ne treba petlja. Već trideset godina ova trećina plamti od demokratije i borbe za ljudska prava, prava životinja i šuma. Političke borbe građana protiv bajagi nacionalista ne jenjavaju. Borci na ovoj trećini su opkoljeni Miloševićevim i Tuđmanovim politikama satiranja bošnjačkog naroda. I stiglo se do petlje, tačnije Gordijevog čvora koji se ne može raspetljati.

Sjetih se šeretskog lika iz mog rodnog grada, koji je bio nezamislivo trom, pa je toliko sporo vozio svoj "pežo" da je često otvorenog prozora razgovarao sa prolaznicima dok su u šetnji. Jednom prilikom je imao manji saobraćajni udes i to je kasnije prepričavao sugrađanima: "Garim ti ja, garim, kad pored mene protutnja valjak." Sudario se sa valjkom dok ga je ljutiti vozač preticao.

Koliko god neki voze brzo, uvijek se ispred njih nađe neki pješak.   

Tako nekako je i Nikšić zajedno sa hrabrim SDP-ovcima gario do Banja Luke na velika stranačka otkrića. Kad tamo imaš šta vidjeti. Tridesetak godina prije njih su stigli i tutnjaju neki Bošnjaci povratnici. Koji tu izdržavaju desetljećima, u nenormalnim uvjetima poput Sjevernog ledenog pola.