Ponedeljak 10. august će ući u historiju Turske, kao dan kada je u turskom parlamentu ostvareno jedinstvo kakvo turski novinari veterani ne pamte. Raspravljalo se i glasalo o prijedlogu zakona br. 468 naziva "Jačanje nacionalne solidarnosti i socijalne kohezije" prihvaćen je na Generalnoj skupštini TBMM-a sa 467 glasova "za" i stupio je na snagu.

Šta se krije iza tog (birokratskog) naziva?

Zakon koji konstruiše okvir u kome će se proces raspuštanja terorističke organizacije tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), njenih satelita i derivata odvijati. To je jedan ogroman korak ka 'Turskoj bez terorizma' kako je proces poznat u javnosti.

Podsjećanja radi, proces je počeo oktobra 2024. kada je lider Partije nacionalističke akcije (MHP), koja je članica Narodnog saveza predvođenog vladajućom Partijom pravde i razvoja (AK Partija), Devlet Bahçeli predložio da se osnivač i lider PKK-a Abdullah Öcalan, koji od 1999. služi doživotnu kaznu na ostrvu İmralı, pusti da dođe u parlament i održi govor grupi Partije narodne ravnopravnosti i demokratije (DEM) – tadašnjem političkom krilu PKK-a – kako bi im saopštio da je terorizam gotov i da je organizacija ukinuta.

Devlet Bahçeli je to predložio kao način da se okonča terorizam koji je mučio i muči zemlju decenijama. Naime, ako je Abdullah Öcalan lider ispod čije slike se teroristi zaklinju (i iza koje se kriju, rekao bih), dok DEM odnosno političko krilo PKK-a poziva na njegovu slobodu istovremeno tvrdeći da nisu za terorizam, eto prilike da Öcalan koji je prilikom isporuke u Tursku rekao "spreman sam za svaku vrstu usluge" ispuni to obećanje.

Februara 2025. Abdullah Öcalan je pismom naredio "da sve grupe moraju položiti oružje, a PKK se mora raspustiti". Öcalan kao razlog osnivanja PKK-a je naveo negiranje kurdskog identiteta i "zabrane sloboda, posebno izražavanja" i zaključio da su "kolaps realsocijalizma 1990-ih zbog unutrašnjih razloga, nestanak poricanja identiteta u zemlji i razvoj slobode izražavanja doveli do nedostatka smisla postojanja PKK-a." Drugim riječima razlozi za njegovo postojanje su nestali.

Jedanaestog jula 2025. tridesetak terorista predvođenih jednom od liderki PKK-a i kopredsjednicom tzv. Unija kurdistanskih zajednica (KCK) – jedne od konstrukcija PKK-a – Bese Hozat (pravo ime Hülya Oran) je sišlo sa planine položilo oružje u neku vrstu kazana i zapalilo ga. Bio je to simboličan, ali veoma važan čin, koji je pokazao da se proces kreće.

Parlamentarna komisija, na osnovu čijeg izvještaja je prijedlog napisan je počela sa radom 5. augusta prošle godine.

Zakon reguliše procese istrage, krivičnog gonjenja i izvršenja, kao i mehanizme primjene, praćenja i nadzora, koji će se provoditi nakon što PKK/KCK i srodne organizacije polože oružje i prestanu sa svojim de facto prisustvom. Zakon pruža pravnu zaštitu mnogim bivšim militantima koji nisu počinili konkretne zločine i olakšava suspenziju zatvorskih kazni za neke osobe osuđene za članstvo u PKK-u, otvarajući put njihovoj reintegraciji u društvo. Zakon ima za cilj da odgovori na jedno od centralnih pitanja koja visi nad procesom: šta će se desiti sa hiljadama članova PKK kad grupa demontira svoje "vojne" i organizacione strukture.

Vladajuća AK partija i MHP, odnosno Narodni savez ima komotnu većinu u parlamentu i mogao je zakon usvojiti kroz parlament bez teškoća. Međutim, to bi bilo kratkovido i stvorilo bi negativan utisak i otpor u delu javnosti. Projekat i proces su državni, a to zahtjeva najširu saglasnost, to nije predmet za sitno političarsko pilićarenje.

Broj poslanika koji su podržali zakon (467 od 561 koji su glasali, parlament ima 600 poslanika) je pokazao da više od dvije trećine ima svijest o važnosti ovog koraka za Tursku.

Da bi se taj nivo saglasnosti postigao međupartijski pregovori i diplomatija su filigranski minuciozno vođeni pod vođstvom predsjednika parlamenta Numana Kurtulmuşa.

Sa jedne strane trebalo je dati podsticaj teroristima da se razoružaju i raspuste, sa druge strane s obzirom na broj šehida u bezmalo 50 godina ne dozvoljava da to izgleda kao koncesija ubicama. Zapravo, jedan od najtežih izazova je bila borba protiv dezinformacija sračunatih da sabotiraju proces, od kojih je ona da će se proglasiti generalna amnestija za dojučerašnje teroriste-ubice uporno preovlađivala.

Spin majstori će se sada upljuvati od objašnjavanja da 88 glasova protiv ne znači da su oni za nastavak (obostranog) nasilja i protiv trajnog rešenja krvarenja Turske (bukvalnog i ekonomskog).

Skrivanje iza "argumenta" da (nepostojeće) "kurdsko pitanje" (omiljen "argument" CHP-a i sada njegovih otpadnika Özgür Özelove Nove partije) ostaje neriješeno je nemoguće ako je 55 od ukupno 56 (jedan poslanik je bio odsutan) poslanika dojučerašnjeg političkog krila PKK-a (bivšeg DEM-a) glasalo za ovaj zakon. Isto tako je teško izigravati veće nacionaliste od Bahçelia i MHP-a "argumentom" da je ovo "izdaja" šehida.

Značajan korak

Proces "Turska bez terorizma": Predložen novi zakonski okvir

Özgür Özel je ispao patetični lider "najveće opozicione partije". Dok je sa jedne strane rekao da će "u ime mira" podržati zakon i pozvao svoje poslanike da učine isto, dao je slobodu poslanicima da glasaju onako kako misle da predstavljaju svoje izborne jedinice. Rezultat? Bio je nadglasan od strane sopstvenih poslanika u odnosu 54 prema 35. Neki smatraju da je time izvršio političko samoubistvo, međutim, ja sam mnjenja da njegovi glasači pate od teškog oblika kognitivne disonance pa im ni to neće predstavljati problem. Interesantna je bila objava Dilek İmamoğlu (supruge Ekremove) u kojoj je kritikovala Özelov bezrazložni kukavičluk (kad će ionako da završi u zatvoru) pozivajući na glas protiv, dok je njen suprug iz zatvora dao punu podršku prijedlogu zakona.

Oni bi da zauzmu "havet" poziciju kaže Nedim Şener, upotrebivši izmišljenu kovanicu od 'hayir' (ne na turskom) i 'evet' (da na turskom).

Nepotrebno je reći da bukvalno krvarenje naroda kao posljedica teorističkog nasilja dovodi do nenadoknadivih gubitaka. Taj broj je oko pedeset hiljada palih u bezmalo 50 godina (PKK je počeo teror šest godina nakon osnivanja 1978.). Međutim, da bi slika bila potpuna ne može se izbjeći pominjanje ekonomskog krvarenja: 2.3 triliona dolara (cifra sa 12 nula) je ukupan račun. Ako se uračuna gubitak izgubljenih prilika ta brojka je dvostruka 4.6 triliona dolara. Prosečni godišnji gubitak je 50 milijardi dolara.

Ne treba objašnjavati šta znači zaustavljanje tog ekonomskog odliva.

Ako (još uvek se mora govoriti u kondicionalu, jer sabotaža kako iznutra tako spolja će biti) Turska bez terorizma zaživi najvažnije postigniće biti će činjenica da je jedna poluga za destabilizaciju Turske, koju su decenijama koristile razne sile i države (počev od SSSR-a i SAD-a, pa do Izraela, Irana i Sirije) trajno slomljena. To će biti ogroman uspjeh, tim više što je Turska to uradila sama, po sopstvenom receptu, a unatoč pomenutim silama. Nije pretjerano reći da će to promijeniti ne samo Tursku nego i region.