Danas, kada živimo u eri brzih informacija, algoritama i tzv. clickbaita, skloni smo vjerovati kako su medijske senzacije, ulični skandali i gruba cenzura izum modernog doba. Međutim, pogledamo li samo stotinu i pedeset godina u prošlost, u vrijeme kada je štampana riječ tek krčila svoj put kroz Bosnu i Hercegovinu, otkrit ćemo da je sarajevska i mostarska čaršija s kraja 19. i početka 20. stoljeća bila poprište jednako burnog medijskog života.
Priča o bh. novinarstvu na razmeđu dviju velikih imperija – osmanske i austrougarske – zapravo je priča o neobičnom i fascinantnom sudaru dva oprečna svijeta: sa jedne strane stroge, hladne državne kontrole koja je pokušavala diktirati šta narod smije misliti, a sa druge neukrotivog, bučnog žamora sa dna ulice gdje su se tražile sočne vijesti, skandali i zabranjene istine.
Sve je počelo 1866. godine kada je vizionarski bosanski valija Topal Šerif Osman-paša u Sarajevo doveo zemunskog štampara Ignjata Soprona i otvorio prvu modernu štampariju, iz koje je ubrzo izronio Bosanski vjestnik, prvi list u BiH. No, pravi novinski bum, ali i najsuroviji okršaji s državnom makazama, nastupit će dolaskom austrougarske uprave 1878. godine.
Pod budnim okom Zemaljske vlade i zloglasnog ministra Benjamina Kallaya, Beč je uspostavio takozvani sistem "preventivne cenzure". Pravilo je bilo oštro: svaki urednik bio je dužan da nekoliko sati prije puštanja novina u prodaju odnese odštampane primjerke u Cenzurni ured pri Policijskoj direkciji.
Ako bi cenzorska crvena olovka procijenila da neki tekst kritikuje vlast, opisuje buntovne seljake ili narušava državni mir, naređivalo se njegovo hitno izbacivanje. Kako redakcije u trci s vremenom nisu imale kada iznova slagati i prelamati cijelu stranicu, izbačeni tekstovi bi se jednostavno fizički uklonili, a novine bi otišle u štampu. Tako je rođen jedan od najupečatljivijih vizuelnih simbola toga doba – "bijele mrlje".
Građani su ujutro na prvim stranicama Sarajevskog lista, Bošnjaka ili Bosanske vile zaticali velike, prazne, bijele pravougaonike na mjestima gdje su trebali stajati članci. Te bijele mrlje bile su nijemi, ali izuzetno moćni spomenik cenzuri, umjesto da sakriju istinu, one su postajale vizuelni prkos koji je budio još veću radoznalost. Čitaoci su kupovali novine upravo da bi vidjeli šta je to vlast prešutjela, pa su se oko tih praznina po kafanama i teferičima raspredale najnevjerovatnije priče i glasine.
Novinari i urednici nisu se mirili sa strogom kontrolom, pa su razvili prave male ratne strategije nadmudrivanja sa cenzorima. Pisali su "između redova", koristeći basne i alegorije o tiraniji u starom Rimu kako bi svako shvatio da se zapravo govori o austrougarskoj upravi u Sarajevu.
Kada bi vlast trajno zabranila neki opozicioni list, poput političkog glasila Musavat, redakcija bi već sutradan prijavila "novi" list s izmijenjenim imenom, ali sa istim novinarima i u istoj štampariji, dok su se zabranjeni brojevi štampali u Mostaru, Novom Sadu ili Budimpešti te u kovertama i među trgovinskom robom tajno krijumčarili u bosanske čaršije.
Ali, dok je vlast gore u uredima pokušavala da kontroliše javni prostor, dolje na ulicama ključala je potpuno drugačija energija. Pojavom komercijalne i opozicione štampe, na ulicama bh. gradova prvi put se pojavljuju dječaci-kolporteri, brzi i snalažljivi ulični prodavci koji su unijeli pravu revoluciju u distribuciju vijesti.
Oni nisu samo prodavali papir – oni su trčali od Baščaršije do Ilidže, ili preko mostarske Tepe, uzvikujući na sav glas najdramatičnije, pažljivo uobličene naslove kako bi privukli prolaznike. Ti dječaci bili su živi, glasni clickbait svog vremena.
Vika o kafanskim tučama, kradljivcima, bračnim nevjerstvima, ubistvima i opasnim ženama iz sarajevske ulice Hiseta dramatično je dizala tiraže. Bilo je to doba rađanja rane bh. "žute štampe" i novinarskih ratova, u kojima se urednici suprotstavljenih listova nisu nimalo ustručavali da se na stranicama novina međusobno vrijeđaju, nazivajući jedni druge "bečkim podanicima", "plaćenicima" i "izrodima", zbog čega su više vremena provodili pred Kotarskim sudom u parnicama za klevetu nego u svojim redakcijama.
Čak i kada bi neko od uvaženih građana uspio izboriti zakonsko pravo na demant, urednici su se služili trikovima: ispravak bi štampali u najsitnijem, jedva čitljivom slogu u skrivenom uglu posljednje strane, a odmah ispod njega stavili trostruko duži urednički komentar u kojem ponovo ismijavaju i napadaju podnosioca.
Kada se sve sagleda, historija bh. novinarstva na prijelazu stoljeća ostaje svjedočanstvo o neuništivoj ljudskoj potrebi za pričom, informacijom i prkosom. Austrougarske makaze uspjele su ostaviti prazne, bijele mrlje na papiru, ali nikada nisu uspjele ućutkati glasne ulične kolportere, novinarsku domišljatost i glad čaršije za istinom koja je uvijek pronalazila svoj put do čitalaca.

