Ovih dana, uoči sahrane zločinca Ratka Mladića, mogle su se čuti i najave da će neki Hrvati iz BiH otići u Beograd na njegovu sahranu. Oni tvrde da je Mladić spasio hiljade Hrvata srednje Bosne od Armije RBiH.

Radilo se o dva kompatibilna velikodržavna zločinačka projekta za podjelu Bosne i Hercegovine i uništenje Bošnjaka. Na prvi pogled izgleda nevjerovatno, ali pogledajmo šta su o tim događajima u srednjoj Bosni pisali mediji u Srbiji i Hrvatskoj.

Sve je počelo od Karađorđeva sa stalnim dogovorima Miloševića i Tuđmana. U Bosnu se zlo prelilo i ključni pregovori između Radovana Karadžića i Mate Bobana održani su u Gracu 6. maja 1992. godine. Nakon Graca, prema svjedočenju Božidara Vučurevića, lidera i ratnog vođe SDS-a Hercegovine, daleko važniji sastanci dogodili su se u Herceg Novom.

- Riječ je o sastancima hrvatskih i srpskih izaslanstava iz bivše BiH u policijskom odmaralištu pokraj Herceg Novog. Ondje su dolazili, uz Matu Bobana, Jadranko Prlić, general Ante Roso, a sa srpske strane uz Radovana Karadžića, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i generali Mladić, Gvero, Milovanović - kaže Vučurević i nastavlja.

- Raspravljalo se o mnogim važnim političkim i vojnim pitanjima, vojnoj pomoći Vojske Republike Srpske HVO-u u sukobu s Muslimanima. Ponešto od toga je i ostvareno na području Žepča, Mostara i Brčkog - rekao je novinaru Vučurević (Srđan Španović, Božidar Vučurević, intervju: "O svojim interesima u BiH Hrvati i Srbi nisu pregovarali samo u Gracu, važniji su kasniji tajni pregovori u Herceg Novom između Bobana, Prlića i generala Rose s Karadžićem, Krajišnikom i Mladićem!", Nacional, 22. septembar, 1997., str. 10.-11).

Novinar Španović je odmah nakon toga izvijestio kako su, u skladu sa ovim dogovorom, sutradan 13. juna, pušteni svi zadržani bojovnici HVO-a Travnika i kako je zatvoren prihvatni centar na Manjači. Samo godinu prije, u tom "prihvatnom centru" ubijani su i mučeni uglavnom Bošnjaci, ali i velik broj krajiških Hrvata.

Jedan od ključnih vojnih dogovora potpisan je u tzv. srpskom Sarajevu 16. maja 1993. između general bojnika HVO-a Milivoja Petkovića i general potpukovnika VRS Ratka Mladića. Napad na Travnik je počeo 3. juna 1993. uz izdašnu pomoć srpske artiljerije. Artiljerija HVO-a djelovala je žestoko sa kota Vilenica, Prahulja i Mošunja. Ništa nije pomoglo. Oko 470 bojovnika HVO-a se pokrenulo prema četnicima na Vlašiću. Grad je napustilo i civilno stanovništvo. Za tim tužnim kolonama hrvatskih civila išli su borci 17 krajiške i njihovi komandanti Alagić, Ćuskić i komandanti Travničke 312. brigade ARBiH i molili ih da se vrate u svoje domove.

- Bilo mi je žao gledati Hrvate koje je HVO natjerao da idu prema Vlašiću. Kasnije, kada su se mnogi vratili svojim kućama, rekli su da su ih bojovnici HVO-a prvo plašili, a poslije prijetili da će na licu mjesta ubiti svakog Hrvata koji ostane u Travniku - svjedočio je oficir ARBiH Fikret Ćuskić.

Te molbe su donekle uspjele pa se u Travnik, ipak, vratilo oko 1500 njegovih stanovnika Hrvata.

Srpski oficir Sladoje Pepović je 19. juna 1993. izvijestio o akciji "Mešćema" koja je trajala između 15. i 16. juna: "Iz Travnika je izbjeglo tri i po hiljade Hrvata, žena, djece i staraca. Istovremeno se našim borcima predalo 470 pripadnika HVO-a sa svim ličnim naoružanjem. I jedni i drugi su prihvaćeni i smješteni u Osnovnu školu Torlakovac, gdje će se zadržati nekoliko dana a onda proslijediti u Hrvatsku."

Oficir HVO-a Stipe Stojanović je rekao da su Srbi tretirali osoblje HVO-a "iznenađujuće dobro" (novinar Patrik Maček u tekstu "Emirat pakla", Slobodna Dalmacija, 24. juni 1993, str. 7).

Devetog juna  1993. došla naredba Radovana Karadžića: "Vojnike HVO-a koji su se sklonili na srpske teritorije na Vlašiću, organizovano transportovati sa svim njihovim naoružanjem preko srpskih teritorija do Vareša. Hrvatskim civilima koji su se sklonili na srpsku teritoriju omogućiti odlazak u Herceg-Bosnu ili Republiku Hrvatsku prema njihovoj želji. Izvršenju pristupiti odmah i obavijestiti me o toku i ishodu", stoji u naredbi Karadžića.

Kako je moguće da se dopušta prebacivanje čitave "neprijateljske" vojske sa svim naoružanjem?

O vojnicima HVO-a koji su se na Vlašiću predali srpskoj vojsci, general-bojnik Milivoj Petković je na srpskoj TV tražio da se svi puste. Naime, nekoliko njih su Srbi zaustavili. Radilo se o pripadnicima HVO-a koji su Srbe svojevremeno istjerali iz Travnika uz zlostavljanja: "Već ste sami izvještavali da ste ih primili i pomogli. Prema tome, nakon njihovog zadržavanja, jedan drugi tretman ne bi bio u vezi sa onim što ste rekli. Prema tome, za mene su oni civili, a jesu u uniformi. Ja se nadam da će se oni tretirati kao civili i da će oni doći kod nas."

I bolje su tretirani nego civili, nakon što su napustili sedam kilometara rovova prema Vlašiću. Pritom im je i vraćeno naoružanje.

Beogradski sedmičnik Vreme piše o prebacivanju travničkih Hrvata dalje prema Banja Luci i Lipovljanima. Jedna Travničanka je svjedočila novinaru Dejanu Jelovcu: "Naši vojnici su čak posjećivali Srbe na njihovim položajima i obratno. Prvo bi se dozivali 'Čedo, kako je tamo?' 'Dobro, a kod vas'? 'Isto, ima li kafe?' Onda bi se ljubili i zajedno pili kafu i pričali o nesreći koja nas je zadesila", bilježi Jelovac svjedočenje te žene.

Novinar lista Vreme zaključuje: "Bosanski Srbi i Hrvati čini se, javno su se sporazumjeli o ciljevima rata i sve je izvjesnija sudbina Muslimana na tim prostorima. Kao iz vica o podjeli Bosne između Srba i Hrvata: Hrvatima lijeva obala svake rijeke, Srbima desna, a Muslimani u sredini." (D. Jelovac: "Čede, ujke i balije", Vreme, Beograd 14. juni 1993., str 32-33).

Izbjeglim Hrvatima civilima je priređen doček u Lipovljanima.

U selu Čelebić, između Livna i Grahova, 12. juna 1993., sastale su se delegacije RS i Herceg-Bosne, koje su predvodili Jadranko Prlić, predsjednik Vlade tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne i Vladimir Lukić, predsjednik Vlade tzv. Srpske republike.

"Ovaj sastanak sam iskoristio", izjavio je novinarima srpske televizije Jadranko Prlić, "da u ime hrvatske strane zahvalim narodu Republike Srpske na pomoći koju je pružio hrvatskim civilima i hrvatskim bojovnicima koji su morali zbog napada muslimanske vojske da napuste bojište Travnika."

Koliko se zna napad je pokrenuo HVO, a ne Armija RBiH.

Vareš je najtužnija hrvatska priča. U sjećanjima koje je kasnije napisao i objavio u Oslobođenju ratni zapovjednik HVO-a Vareša Anto Pejčinović stoji: "Zvonko Dužnović, Ivica Gavran i ja krili smo se na Mekušima, kod pripadnika Druge bojne iz Vijake. U noći, između 3. i 4. novembra 1993. neko je među vojskom pronio zapovjed o povlačenju prema srpskom prostoru. Ali, vojska dezorijentirana i napaćena, zaustavljana je na granici srpske teritorije. Kišno jutro dočekao sam sa suprugom i djevojčicom u vojnom automobilu nadomak srpskog sela Brgule sa kompletnom brigadom Bobovac."

Nakon svega Armija RBiH uspijeva da okupi pripadnike HVO-a i kreću pregovori o miru. Pejčinović se sjeća: "Tada neko javlja da je Armija napala HVO Daštanskog. U pratnji osam tenkova UNPROFOR-a idemo na Daštansko. Upadamo u unakrsnu vatru, ali nekako uspijevamo preći na našu stranu... Mene i Emila Haraha dočekao je srpski komandant Savić i ljutito nam naredio da uđemo u jednu kuću. Galamio je i pitao nas odakle nam pravo da pregovaramo s Muslimanima... Detaljno su nas ispitali o čemu smo razgovarali. Na kraju nam je Savić zaprijetio da će strijeljati i mene i Emila ako se u roku od pola sata ne konsoliduju crte obrane prema Muslimanima. Shvatio sam da je naša vojska direktno u funkciji Srba i praktično pod njihovom komandom. To veče došao je Ivica Rajić (osuđeni ratni zločinac) na sastanak sa srpskim i našim zapovjedništvom i odmah dao nalog za hapšenje Ivice Gavrana i Zvonke Dužnevića."

Kada se Dužnević pobunio protiv Raićevog ružnog odnosa prema njegovim sugrađanima bio je brutalno ubijen sa još pet vareških Hrvata. Kasnije je u Mostaru suđeno Rajiću zbog tih ubistava Hrvata Vareša, ali je sve bilo obična farsa i on je išetao iz sudnice kao slobodan čovjek. Pred sudom ga je dočekala rulja koja mu je oduševljeno skandirala.

U nekoliko opština je HVO ratovao zajedno sa Mladićevom vojskom protiv Armije RBiH. U Konjicu su brigadu HVO-a Srbi smatrali udarnom pesnicom njihove vojske. U Kiseljaku su se mogli čitav rat vidjeti srpski vojnici. U Žepču su HVO i VRS zajednički ratovali protiv Armije RBiH...

Nakon Vareša, na srpskoj TV se pojavio Mladić. Voditelj ga je pitao o HVO-u, a Mladić je pobjesnio: "Dosta mi je te bagre. Ja ih vučem tamo, izvlačim ovamo, spašavam im nejač, a oni izgube sve."

Malo ko u Hrvatskoj i BiH zna sve ove zajedničke ratne srpsko-hrvatske igre protiv Bosne i Armije RBiH. Dva zločinačka velikodržavna projekta uništili su sve, a naročito srednju Bosnu.