Djeca koja su 2014. godine gledala Edina Džeku kako postiže prvi gol Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu danas su dovoljno odrasla da utakmicu mogu gledati sa svojom djecom. U međuvremenu su završili škole, zaposlili se, otišli iz svojih gradova, zasnovali porodice. Neki od njih više ne prate fudbal onako kako su ga pratili tada, ali će se sjećati gdje su bili kada je Džeko pogodio protiv Argentine i kada je Bosna i Hercegovina prvi put zaigrala na Mundijalu.

Isti taj Džeko, dvanaest godina kasnije, ponovo je bio na Svjetskom prvenstvu. Ovoga puta kao četrdesetogodišnjak i kapiten reprezentacije. Između Brazila 2014. i Mundijala 2026. prošla je čitava jedna era, ali je u njoj ostao čovjek koji je na početku tog perioda imao 28, a na kraju 40 godina.

U tome je zapravo sadržana priča o Edinu Džeki koja nadilazi statistiku. Njegova reprezentativna karijera toliko je duga da se može mjeriti promjenama kroz koje su prošli ljudi koji su ga gledali. Kada je prvi put obukao dres Bosne i Hercegovine, 2007. godine, imao je 21 godinu. Reprezentacija tada još nije znala kako izgleda igrati na velikom takmičenju. Danas iza njega stoji 151 nastup, 73 gola i dva Svjetska prvenstva, a utakmica protiv Švedske u oktobru bit će njegovo posljednje pojavljivanje u državnom dresu.

Za dvadeset godina u fudbalu može se promijeniti cijela zemlja navijača. Igrači koji su nekada bili nosioci ekipe postanu imena iz starih sastava, fotografije reprezentativaca počnu izgledati kao dokument nekog drugog vremena, a utakmice koje su se nekada činile jučerašnjim dobiju mjesto u pričama koje se prepričavaju. Džeko je prošao kroz sve te promjene, ali se na fotografijama reprezentacije iz različitih godina iznova pojavljuje isto lice.

Zbog toga njegov odlazak nije zanimljiv samo kao kraj jedne fudbalske karijere. Zanimljiv je kao trenutak u kojem se zatvara jedno dugo razdoblje reprezentacije Bosne i Hercegovine. Džeko je u nacionalnom timu bio dovoljno dugo da igra sa fudbalerima koji su mu prethodili, da postane saigrač onima koji su dolazili poslije njih i da na kraju igra sa generacijom čiji su članovi bili djeca kada je on već imao ozbiljnu međunarodnu karijeru.

Kada je 2007. godine debitovao, Bosna i Hercegovina je još čekala svoju prvu veliku fudbalsku priču. Nije postojala fotografija reprezentacije sa Svjetskog prvenstva, nije bilo iskustva igranja na Mundijalu, a generacija koja će nekoliko godina kasnije ispisati najvažnije stranice bh. fudbala tek je dolazila. Džeko je ušao u tu reprezentaciju kao jedan od mladih igrača, a iz nje sada izlazi kao njen rekorder.

Put između ta dva trenutka nije bio pravolinijski. Bilo je utakmica koje su se dugo čekale i onih koje su se brzo zaboravljale. Bilo je kvalifikacija u kojima je reprezentacija bila blizu velikog takmičenja, pa ga ipak nije dočekala. Bilo je promjena selektora, novih igrača i novih početaka. Bilo je i utakmica u kojima je Džeko bio najbolji igrač, ali i onih u kojima je upravo od njega javnost očekivala ono što nije mogao dati.

To je dio sportske karijere o kojem se manje govori kada se neko oprašta. Biografije obično biraju velike trenutke, dok godine između njih ostaju u sjeni. Međutim, upravo su te godine razlog zbog kojeg je Džeko postao ono što danas jeste. Veliki gol može napraviti karijeru prepoznatljivom, ali kontinuitet je ono što čovjeka učini dijelom reprezentacije.

Njegov prvi veliki simbolični trenutak stigao je protiv Belgije 2009. godine. Nakon pogotka kojim je Bosna i Hercegovina povela, Marjan Mijajlović u prijenosu je izgovorio „Dijamant“, nadimak koji se za Džeku zadržao duže od većine nadimaka koje fudbaleri dobiju tokom karijere. U trenutku kada je nastao, Džeko je još bio mlad fudbaler. Danas taj nadimak nosi čovjek koji je reprezentativni dres obukao više od 150 puta.

Četiri godine poslije došao je Kaunas. Gol protiv Litvanije odveo je Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo, a Džeko je time postao jedan od zaštitnih znakova generacije koja je uspjela ostvariti ono što se dugo čekalo. U Brazilu je postigao prvi gol naše reprezentacije na Mundijalu, čime je njegovo ime ostalo upisano u još jedan trenutak koji se ne ponavlja često u karijeri sportiste.

Ali Džekina reprezentativna priča nije završila nakon Brazila. To je možda i najvažniji dio cijele priče, jer bi bilo jednostavno njegovu karijeru svesti na nekoliko velikih utakmica. Ono što je mnogo teže pronaći jeste fudbaler koji će nakon takvih trenutaka ostati još dvanaest godina, promijeniti nekoliko generacija saigrača i ponovo se pojaviti na istom takmičenju.

Bosna i Hercegovina je u međuvremenu prošla kroz periode u kojima nije izborila velika takmičenja, kroz promjene koje su mijenjale izgled reprezentacije i kroz godine u kojima je Džeko sve više preuzimao ulogu čovjeka koji okuplja ekipu. Od mladog napadača postao je kapiten. Od igrača kojem se tražila budućnost postao je igrač kojem su se povjeravali najvažniji trenuci sadašnjosti.

A onda se dogodio još jedan povratak na Mundijal.

Bosna i Hercegovina je 2026. godine, dvanaest godina nakon Brazila, ponovo izborila Svjetsko prvenstvo. Put do njega nije bio jednostavan. U baražu je nakon jedanaesteraca eliminisan Wales, a zatim je u Zenici, također nakon penala, savladana Italija. Džeko je kvalifikacije završio sa šest golova, a zatim je kao kapiten sa 40 godina predvodio reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu.

Tu se njegova priča vraća na početak. Mladić koji je u reprezentaciju došao u vremenu kada se čekao prvi Mundijal završava karijeru nakon što je u njoj učestvovao na dva. U prvom je bio jedan od mladih nosilaca ekipe, u drugom kapiten. Između ta dva turnira prošlo je dvanaest godina, a između njegovog prvog i posljednjeg reprezentativnog nastupa gotovo dvadeset.

To je razmak u kojem ljudi mijenjaju živote. U njemu dijete postaje odrasla osoba, učenik postaje radnik, navijač koji je nekada utakmicu gledao iz dnevne sobe dobije dijete koje vodi na stadion. Upravo zato je teško pronaći drugi način da se objasni Džekin značaj osim kroz vrijeme koje je proveo među ljudima.

Jer reprezentativci se mijenjaju. Dres ostaje isti, ali imena na njemu dolaze i odlaze. Džeko je uspio ostati dovoljno dugo da za veliki broj navijača njegovo ime postane gotovo sastavni dio tog dresa. Kada pomisle na reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ne moraju se prvo sjetiti njegovih 73 gola. Sjećaju se utakmica u kojima je bio tamo.

To "biti tamo" u sportu često izgleda jednostavno dok traje. Tek kada prestane, postane jasno koliko je vrijedilo. Džeko nije bio reprezentativac samo onda kada je bilo lijepo. Bio je dio i onih godina u kojima se čekalo, kalkulisalo, nadalo i ponovo počinjalo. Njegova karijera nije sastavljena samo od Brazila i Mundijala 2026. godine. Sastavljena je od gotovo dvadeset godina između njih.

Zbog toga će utakmica protiv Švedske u Zenici biti više od formalnog oproštaja. Na Bilinom polju će se okupiti ljudi koji su uz Džeku prošli različite faze vlastitog života. Jedni će pamtiti kada je bio mladi napadač, drugi kada je dobio nadimak Dijamant, treći će prvo pomisliti na Kaunas i Brazil, a najmlađi će ga pamtiti kao kapitena sa posljednjeg Svjetskog prvenstva. Svi će, međutim, gledati istog čovjeka.

I tu se nalazi ono što nijedan statistički podatak ne može sasvim prikazati. Džeko je za reprezentaciju igrao toliko dugo da je postao svjedok njenog vremena. Bio je na početku jednog puta i dočekao njegov dio koji se danas čini kao historija. Igrao je sa generacijom koja je izborila Brazil, a završava sa generacijom koja je ponovo izborila Mundijal. Njegov reprezentativni život zato nije samo zbir utakmica koje je odigrao, nego i veza između dvije reprezentacije, dvije fudbalske generacije i dva različita vremena.

Nakon njega doći će drugi. To je jedina stvar koja se u fudbalu ne mijenja. Mladi igrači dobit će priliku, neko će preuzeti kapitensku traku, neko će zabiti prvi važan gol i početi graditi vlastitu priču. Navijači će se prvo pitati ko može nadomjestiti Džeku, a onda će s vremenom prestati postavljati to pitanje jer će nova generacija pronaći svoje igrače, svoje utakmice i svoje uspomene.

Džekina priča, međutim, neće zavisiti od toga šta će se dogoditi nakon njega. Najveći trag njegove reprezentativne karijere neće biti broj na kraju statistike. Bit će to činjenica da je jedan čovjek uspio provesti gotovo dvadeset godina u dresu zemlje čija je reprezentacija za to vrijeme prošla od prve velike ambicije do drugog Svjetskog prvenstva.

Zato će se poslije posljednjeg zvižduka u Zenici završiti samo ono što se može završiti na fudbalskom terenu. Džeko više neće biti reprezentativac, ali će ostati dio svih onih utakmica koje se ne gledaju ponovo zbog rezultata nego zbog osjećaja koji su ostavile. Ostat će u sjećanju ljudi koji su uz njega slavili, psovali, nadali se, putovali na utakmice i vraćali se kući poslije njih. Ostat će i u pričama onih koji će jednog dana svojoj djeci objašnjavati ko je bio čovjek sa brojem 11.

Za odlazak najvećih, kako je rekao legendarni sportski novinar Sabahudin Topalbećirević, nikada nije pravo vrijeme. Najveći zapravo ni ne odlaze. Oni samo sa terena pređu u historiju.

Edin Džeko je taj prelazak već zaslužio.