Španija je posljednji put stigla do finala Svjetskog prvenstva s ekipom punom igrača iz Katalonije, gdje je svemoćna FC Barcelona usavršila napadački stil zasnovan na posjedu lopte, koji je postavio temelje za fudbalski identitet cijele države.
Zvijezde Barcelone Xavi Hernandez, Carles Puyol, Gerard Pique i Sergio Busquets – svi Katalonci – bili su ključni igrači u timu koji je pobijedio Holandiju u finalu 2010. godine u Johannesburgu.
To historijsko ljeto za španski fudbal bilo je i seizmički trenutak za odnose države s Katalonijom. Dan prije finala, stotine hiljada Katalonaca izašle su na ulice Barcelone kako bi izrazile bijes zbog sudske odluke kojom su poništene određene nadležnosti prenesene na ovu sjeveroistočnu regiju. Bio je to početak višegodišnjih teritorijalnih tenzija koje će kulminirati potpunom ustavnom krizom nakon što su katalonski politički lideri organizirali sporni referendum o nezavisnosti.
Šesnaest godina kasnije, izazov teritorijalnom jedinstvu Španije od Katalonije i njene druge nemirne regije, Baskije, izblijedio je – sada je to tek sporedna tema u sjeni hitnijih političkih bitaka oko korupcije i imigracije.
Ipak, katalonsko i baskijsko prisustvo u reprezentaciji za Svjetsko prvenstvo jače je nego ikad. Igrači iz ove dvije regije brojčano nadmašuju ostalih 15 španskih igrača u ekipi koja će se suočiti s Argentinom u današnjem finalu. Bez igrača iz Real Madrida, historijskog kluba iz španske prijestolnice, u timu – iako je jedan potpisao za klub u predsezoni – ova španska reprezentacija se posebno oslanja na tzv. periferiju zemlje, na regije udaljene od centra moći u glavnom gradu.
Fudbal je zasjenio politiku kao sredstvo putem kojeg najistaknutija separatistička uporišta u Španiji projiciraju svoj identitet.
- Nije da je želja za nezavisnošću nestala, ali je trenutno niko ne vidi kao prioritet - izjavila je za POLITICO Lola Garcia, kolumnistica katalonskog centrističkog lista La Vanguardia.
- Ova vlada je naslijedila jednu od najgorih kriza koje je španska demokratija iskusila - dodao je ministar pravosuđa Felix Bolanos, rekavši da su se "normalnost i suživot vratili".
"Premijer liga govori baskijski"
Katalonski utjecaj na špansku fudbalsku psihu ozbiljno je počeo s mandatom holandskog trenera Johana Cruyffa u Barceloni, između kasnih 80-ih i sredine 90-ih. On je uveo model igre koji je naglašavao smirena, trouglasta dodavanja, umjesto fizički dominantnijeg i srčanijeg stila koji je ranije bio u modi.
Deceniju kasnije, Pep Guardiola je iskoristio Cruyffov nacrt za vlastitu revoluciju, koja je prioritet davala dodavanjima i presingu – njegova Barcelona je između 2008. i 2012. godine dominirala nad svakim protivnikom. Guardiola je nastavio osvajati priznanja i širiti svoju filozofiju tokom trenerskih mandata u Njemačkoj i Engleskoj. Katalonski fudbal je od tada ostao na vrhu, a njegov bivši klub, Barcelona, nastavio je proizvoditi igrače svjetske klase, od kojih su mnogi potekli iz akademije La Masia, sa stilom koji ESPN opisuje kao "najintenzivniji presing i posjed na kontinentu". Taj stil se danas oponaša širom svijeta.
Dok se katalonska fudbalska vještina već podrazumijeva, sve veći baskijski utjecaj u igri postao je upečatljiviji posljednjih godina. Dva baskijska igrača – Mikel Oyarzabal i Nico Williams – postigli su golove za Španiju u pobjedi nad Engleskom u finalu Evropskog prvenstva 2024. godine.
Generacija trenera iz ove regije stekla je ime i u domovini i u inostranstvu. Četiri Baska će voditi engleske timove na početku predstojeće sezone, uključujući Mikela Artetu u aktuelnom prvaku Arsenalu i Andonija Iraolu u Liverpoolu.
- Premijer liga govori baskijski - objavio je portal Cronica Vasca o najbogatijoj i najmoćnijoj fudbalskoj ligi na svijetu.
Podjele među katalonskim separatistima
Posljednje dvije decenije možda su donijele najveće uspjehe španske fudbalske reprezentacije – četiri evropske i svjetske titule u muškoj, te svjetsku titulu u ženskoj konkurenciji od 2008. godine – ali su istovremeno bile svjedok narušavanja španskog nacionalnog jedinstva.
Katalonski nemiri koji su tinjali 2010. godine, konačno su eksplodirali 2017. kada je separatistička regionalna vlada organizirala referendum o nezavisnosti koji je konzervativna centralna vlast u Madridu proglasila nezakonitim. Glasanje se odvijalo usred haotičnih scena, dok je policija pendrecima napadala birače, a zemlja utonula u najdublju ustavnu krizu od povratka demokratiji krajem 1970-ih.
Političari koji su se zalagali za nezavisnost su zatvoreni, privremeno je uvedena direktna uprava iz Madrida, a predsjednik Katalonije Carles Puigdemont izbjegao je u Belgiju.
Devet godina kasnije, Katalonija je drugačije mjesto. Zatvorenici su sada na slobodi, dok su druge pravne mjere protiv katalonskih nacionalista ukinute zahvaljujući amnestiji koju je uvela socijalistička vlada Pedra Sancheza, koji je na vlasti od 2018. godine. U četvrtak je Sud Evropske unije presudio u korist Puigdemonta nakon što je španski sud pokušao spriječiti njegovu amnestiju. Ova odluka mogla bi mu konačno otvoriti put za povratak u Španiju bez opasnosti od zatvorske kazne.
- Prethodni pokušaj ostvarivanja nezavisnosti je propao i stoga novog neće biti u kratkoročnom ili srednjoročnom periodu. Insistiranje na tome nema političkog smisla za nacionalističke političare - rekla je Garcia, autorica dvije knjige o katalonskoj krizi.
Navela je da su Katalonci više zabrinuti zbog stambenog pitanja, jer kriza s najamninama mnoge u regiji – ali i šire u Španiji – izbacuje s tržišta. Imigracija je također rastuća briga, što stvara plodno tlo za relativno novu desničarsku stranku Alianca Catalana. Ona zagovara specifičnu mješavinu antiimigracijske politike i katalonskog nacionalizma, ali iako se zalaže za nezavisnost, ne obećava novi pokušaj secesije.
U međuvremenu, različite stranke koje se zalažu za nezavisnost, a koje su prije deset godina ostavile po strani ekonomske i društvene razlike kako bi se suprotstavile Madridu, opet su podijeljene.
- Unutar pokreta za nezavisnost svjedočimo produbljivanju ideoloških razlika između ljevice i desnice - rekao je za POLITICO Francesc-Marc Alvaro, član Španskog kongresa iz redova separatističke Katalonske republikanske ljevice (ERC).
Ta stranka sada zauzima umjereniji pristup pitanju nezavisnosti u odnosu na Puigdemontovu konzervativnu stranku Zajedno za Kataloniju (Junts) i ekstremno lijevu Kandidaturu narodnog jedinstva (CUP).
- Nije prošlo dovoljno vremena za novi pokušaj. Nalazimo se u fazi onoga što bismo mogli nazvati obnovom i jačanjem - rekao je Alvaro.
Teror i nasilje
Baski imaju vlastiti dugogodišnji pokret za nezavisnost, a neke vodeće stranke i dalje podržavaju taj cilj. Ipak, kao i u Kataloniji, to pitanje je gurnuto u drugi plan.
Naoružana baskijska separatistička grupa ETA objavila je 2011. godine trajno primirje, a 2018. se potpuno raspustila. U poređenju s Katalonijom, pitanje suvereniteta u Baskiji bilo je doslovno pitanje života i smrti: ETA je ubila 853 osobe tokom četiri decenije duge kampanje nasilja, tokom koje su djelovali i odredi smrti pod pokroviteljstvom tadašnjih vlasti.
- Baskijsko društvo je još uvijek u fazi u kojoj želi krenuti dalje od onoga što se dogodilo. Bile su to godine terorizma i ljudi to radije žele potpuno zaboraviti - rekla je Garcia.
Umjerena Baskijska nacionalistička stranka (PNV) predvodi koalicionu vladu u regiji, dok je oštrije separatistička EH Bildu glavna opozicija. S obzirom na to da ankete pokazuju podršku nezavisnosti Baskije od svega 23 posto, te uz svježa sjećanja na neuspjeh katalonskog odcjepljenja, nijedna stranka se ne fokusira na teritorijalno pitanje.
Međutim, nacionalisti u obje regije i dalje zahtijevaju vlastite nacionalne fudbalske reprezentacije. Baski čak traže da igrači iz francuskog dijela Baskije imaju pravo nastupa za njih.
- Ne podržavam nijednu stranu. Moj tim je baskijska reprezentacija i nijedna od tih strana nema moju podršku jer nas vlade obje zemlje svjesno sprečavaju da imamo zvaničnu nacionalnu ekipu - rekao je lider PNV-a Aitor Esteban na pitanje o polufinalu između Španije i Francuske ranije ove sedmice.
Santiago Segurola, sportski novinar, opisuje mentalitet Asterixovog sela u španskoj Baskiji, koja ima nešto više od dva miliona stanovnika i strast prema fudbalu koja graniči s religijom.
- Baskija je mala, pa traže prostor za terene gdje god mogu, jer je fudbal tamo izuzetno važan - rekao je za POLITICO.
Primjerice, stadion Ipurua drugoligaškog kluba SD Eibar nalazi se na padini planine, izgrađen na ruševinama grada koji su bombardovali njemački i italijanski avioni tokom Španskog građanskog rata.
Najuspješniji klub u regiji, Athletic Bilbao, oličenje je nacionalističkih snova o baskijskoj reprezentaciji. Klub potpisuje isključivo igrače koji su prošli njihovu omladinsku školu ili su igrali za timove u španskoj i francuskoj Baskiji ili Navarri. (Aymeric Laporte, rođen u Francuskoj, koji igra u odbrani Španije, stekao je pravo nastupa za klub preko baskijskih porodičnih veza.)
Uprkos ovoj strogoj politici, Athletic je jedan od samo tri kluba – uz Real Madrid i Barcelonu – koji nikada nisu ispali iz prve lige.
- U globalizovanom svijetu bez granica, Athletic je očuvao svoje granice. Athletic je od ove politike napravio vrlinu. To pokazuje da je fudbal više od običnog biznisa - rekao je Segurola.
"Propagandna strategija"
S obzirom na veliku ovisnost o katalonskim i baskijskim igračima, španska reprezentacija predstavljala je dilemu za tamošnje nacionaliste: trebaju li je podržati na Svjetskom prvenstvu?
Oni koji se sjećaju užarene atmosfere u Kataloniji tokom vrhunca borbe za nezavisnost kažu da je podrška Španiji tada bila prigušena. To se promijenilo.
- Sada postoji veća spremnost da se uspjesi reprezentacije slave slobodnije. Nije da to ranije nije bilo dozvoljeno, ali se na to gledalo s negodovanjem - ističe Garcia.
Alvaro, zastupnik iz katalonske proseparatističke stranke, kaže da ima prijatelje koji su za nezavisnost, a ipak podržavaju španski tim jer uživaju gledati Danija Olma, Marca Cucurellu, Paua Cubarsíja, Laminea Yamala i druge katalonske igrače. Ipak, on sam ima drugačije mišljenje.
- Španski tim želi prenijeti pozitivnu sliku o Španiji – poruka katalonskim i baskijskim nacionalistima glasi: "Ovaj tim može biti i vaš“. Po mom mišljenju, to je propagandna strategija. Problem je u tome što vam oni koji to govore neće dozvoliti da imate katalonsku reprezentaciju koja se takmiči na međunarodnom nivou, kao što to čini Škotska - kaže Alvaro.
Prije šesnaest godina, kada je španska reprezentacija sletjela u Madrid nakon pobjede na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi, torbe Xavija Hernandeza i Carlesa Puyola bile su omotane katalonskom zastavom (Senyera), što je bio suptilan iskaz regionalnog ponosa koji je izazvao rasprave. Tri godine ranije, mnogi su tvrdili da su njih dvojica napravili provokativan gest noseći štucne tako da su crveno-žute španske boje bile skrivene tokom cijele utakmice protiv Latvije.
Danas, s katalonskim i baskijskim utjecajem u reprezentaciji koji je veći nego ikad i uz smirivanje separatističkih tenzija, takve kontroverze su rijetke.
Fudbal, a ne nezavisnost, sada je glavna tema razgovora u Španiji.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh