Nekolicina naših majki, čim proljeće zakuca na vrata, vraća se u svoje kuće u Srebrenici. Tu provedu ljeto, uživajući u rodnom kraju, sve do prvih hladnih dana.

A onda, s dolaskom zime, valja im opet krenuti nekad u Sarajevo, Tuzlu ili neko drugo mjesto u domovini, a nekad i daleko, u dijasporu.

Danas razgovaram s jednom od njih. Glas joj drhti, oči pune suza, pa nekoliko puta ponavlja da mora ići:

"Odoh i ja u nedjelju", kaže, pa rukama pokrije lice, a suze potekoše niz obraze. Jecala je k'o dijete.

"Teško je otići iz ove ljepote i rahatluka. Ko će tamo izdržati pet mjeseci? Ali eto mene, ako Bog da, prije ramazana. U februaru sam opet u svojoj kući", tješi samu sebe.

Zna da će joj tih pet mjeseci biti najduži u životu. Ali zna i da će ponovo doći, da će opet osjetiti ljepotu svoje Srebrenice, ovaj zrak i smiraj koji čovjeka obuzmu čim kroči u Podrinje.

Druga majka, koja je slušala naš razgovor, nadovezuje se: "Ja kad krenem na par dana u Sarajevo, stalno se osvrćem. Gledam svoju kuću i jedva čekam da se vratim. Ne volim da idem odavde nigdje".

I zaista je tako. Ne može nam niko reći da se nismo vratili, da nismo dali sve od sebe da ponovo oživimo ovaj kraj nakon genocida i pepela u koji smo došli. Nije do nas, nije do naše djece, niti do naših majki.

Do onih je tamo onih što u Bosni žive k’o lordovi, vode minder-politiku i ne osluškuju glas naroda, majki i djece naše.

Oni nas sažalijevaju, a mi smo za njih "heroji" kojima se dive samo kad nas sretnu na ulici ili u novom sarajevskom tramvaju.

A mi, mi želimo samo miran i dostojanstven život. Ne trebaju nam ni sažaljenja ni prazna divljenja, nego konkretni koraci: zakonska rješenja koja olakšavaju liječenje, školovanje i razvoj ekonomije ovdje u Podrinju.

Neka bude kako hoće, ali mi ćemo, ako Bog da, pred Gospodara svoga stati sa onim što smo uradili.

A oni neka se i oni malo zamisle nad sobom.