Dok se danas po bečkim i peštanskim kafanama ispijaju melange i prepričavaju mitovi o "turskom jarmu" i "velikoj pobjedi kršćanske Evrope", historija pamti jednu drčniju, drugačiju, našu priču. To je priča o vremenu kada je srce Panonije, slavni grad Budim, bio ne samo osmanska utvrda, već i prijestolnica kojom su suvereno upravljali Bošnjaci. Gotovo vijek i po, od 1541. do 1686. godine, Budimski pašaluk bio je jedna od najvažnijih administrativnih jedinica Osmanskog Carstva u Evropi, a na čelu te moćne mašinerije stajali su, u velikom broju, Bošnjaci. Za njih, Budim nije bio tuđina. Bio je vrhunac karijere, dokaz sposobnosti i, na kraju krajeva, njihova varoš.

Zašto baš Bošnjaci? Odgovor je jednostavan koliko i logičan. Osmansko Carstvo, pragmatična imperija do srži, nije marilo za etničko porijeklo koliko za sposobnost i lojalnost. A Bošnjaci su na toj surovoj granici, tom krvavom serhatu prema Beču, nudili oboje. Kao islamizirani Slaveni, poznavali su jezik, mentalitet i geografiju terena bolje od bilo kojeg anadolskog paše. Bili su prekaljeni ratnici, vješti administratori i ljudi koji su razumjeli da se granica ne čuva samo sabljom, već i mudrom upravom. Zato je pozicija budimskog beglerbega, paše s dva tuga, bila jedna od najprestižnijih funkcija koju je sin bosanskog bega ili spahije mogao dobiti. To je bila direktna karta za ulazak u historiju.

A u historiju su se itekako upisali. Najsjajniji primjer je, bez sumnje, Gazi Mustafa-paša Sokolović, bratić onog čuvenog Mehmed-paše što je gradio most na Drini. Mustafa-paša nije bio prolazni namjesnik, on je Budimom vladao punih dvanaest godina, od 1566. do 1578. godine, i za to vrijeme ga je pretvorio u istinsku osmansku metropolu na Dunavu. Njegov potpis nije bio samo na vojnim izvještajima, već i na kamenu. Podizao je monumentalne džamije, karavansaraje, a naročito hamame, čiji ostaci i danas svjedoče o vremenu kada se u srcu Mađarske moglo uživati u blagodatima orijentalnog kupatila. On nije samo branio granicu, on je gradio civilizaciju. Stabilizirao je front, uspostavio red i pokazao da osmanska vlast ne mora nužno značiti samo ratovanje, već i prosperitet. Uz njega, kroz anale su prošli i drugi Bošnjaci poput Kara Ali-paše i Sofi Sinan-paše, vojskovođa i upravitelja koji su svojim životima i karijerama tkali sudbinu ovog strateški vitalnog pašaluka.

No, utjecaj Bošnjaka nije bio ograničen samo na kulu budimske tvrđave. On se prelio na ulice, trgove i čaršije. Slavni osmanski putopisac Evlija Čelebija, čovjek koji je vidio svijeta kao rijetko ko u 17. stoljeću, nije imao dilemu. Prolazeći kroz grad, on je u svom čuvenom "Seyahatnamu" zapisao kratku, ali nevjerovatno moćnu rečenicu: "Budim je obična bošnjačka varoš." To nije bila pjesnička figura, nego demografska i kulturološka činjenica. Na budimskom dvoru, u vojnim zapovjedništvima i na bučnim čaršijama, razgovijetno i glasno govorilo se bosanski. Elitne trupe koje su čuvale bedeme, spahije i janjičari, u najvećem broju su bili regrutovani iz Bosanskog ejaleta. Oni su bili kičma odbrane, najpouzdaniji element u tom nestabilnom graničnom području. Grad je poprimio obrise Sarajeva ili Mostara. S džamijskih munara pet puta dnevno se čuo ezan, medrese su školovale buduće kadije i imame, a tekije su bile duhovni centri za derviše i vojnike.

Ali Budim nije bio samo tvrđava i bogomolja. Ko misli da je život pod osmanskom upravom bio isključivo strogi, šerijatski red, grdno se vara. Bio je to grad života, sa svim njegovim sjajem i kaljužom. Trgovački grad, vojni grad, grad na granici civilizacija. A takvi gradovi uvijek imaju i svoje naličje. Nije bez razloga decenijama kasnije, u jednoj sasvim drugoj državi i kontekstu, lik iz kultne domaće serije Tale, kojeg je maestralno odigrao Vasja Stanković, sa sjetom i mangupskim sjajem u očima izgovorio onu čuvenu: "Kakve je kupleraje Pešta nekad imala!". Ta rečenica, izgovorena kao usputna anegdota, zapravo je dubok i nesvjestan eho sjećanja na vrijeme kada je Budimpešta bila grad u kojem su naši ljudi vodili glavnu riječ, ne samo u politici i ratu, već i u onom prizemnijem, svakodnevnom životu, sa svim njegovim porocima i strastima.

Ipak, sve što ima početak, ima i kraj. Zlatno doba budimskih Bošnjaka završilo se u ognju i krvi Velikog bečkog rata. Godine 1686. udružene kršćanske snage Svete lige, predvođene figurama poput Eugena Savojskog, stegle su obruč oko grada. Na čelu odbrane stajao je posljednji budimski beglerbeg, Abdi-paša. Iako porijeklom Albanac, bio je srastao s bosanskim vojnim elitama koje su činile srž garnizona. Pružao je herojski, nadljudski otpor. Ali protiv ujedinjene Evrope, željne osvete za poraz pod Bečom tri godine ranije, nije se moglo. U jurišu na gradske bedeme, Abdi-paša je poginuo, a s njim je simbolično umrla i osmanska vladavina nad Budimom. Pad grada bio je kataklizma. Muslimansko stanovništvo, koje su u ogromnoj većini činili Bošnjaci, suočilo se s izborom: bijeg na jug prema sigurnosti Bosne, smrt ili asimilacija. Džamije su pretvorene u crkve ili srušene, orijentalna čaršija je nestala, a "bošnjačka varoš" je sistematski brisana s lica zemlje.

Danas, dok šetate Budimpeštom, teško je zamisliti tu prošlost. Tek pokoji ostatak svjedoči o skoro 150 godina jedne drugačije historije. Turbe derviša Gul Babe na brdu iznad Dunava i nekoliko savršeno očuvanih turskih hamama, koji i dalje služe svojoj svrsi, nijemi su spomenici tog doba. To su ožiljci na licu grada, podsjetnici na vrijeme kada su s njegovih zidina odjekivale komande na bosanskom jeziku i kada su sudbinu ovog ključnog evropskog grada krojili ljudi iz naše domovine. Nisu oni bili samo "Turci" ili "osvajači", kako ih se danas često pojednostavljeno prikazuje. Bili su vladari, graditelji, vojnici i građani. Ostavili su tragove koje ni vrijeme, ni novi osvajači, ni nacionalistički historijski narativi nisu uspjeli u potpunosti izbrisati. Treba ih samo znati pročitati.

Eh, kakve je kupleraje Pešta nekad imala!