Rijetkost je da se izraelski glas pojavi iz samog srca krize i artikulira ono što sama politika ne može.

Ipak, Yuval Noah Harari, koji nije političar niti agent državne moći, već mislilac o društvenim gibanjima, uradio je upravo to. On tvrdi da izraelsko-palestinski sukob više nije spor oko zemlje, već oko moralnih izvjesnosti kojima svaka strana, kako on gleda, "omotava vlastiti apsolutni narativ".

U opsežnom eseju nedavno objavljenom u Financial Timesu, Harari se ne postavlja kao zaštitnik palestinske priče. On čini nešto uznemirujuće, a to je demontiranje izraelskog narativa iznutra, oduzimajući mu historijsku svetost koja se dugo koristila za opravdavanje sile.

On jasno navodi da zemlja između rijeke i mora nije premala da primi oba naroda te da ono što sprečava suživot nije geografija, već mit.

U rijetkom odstupanju od glavnog toka izraelskog diskursa, on priznaje da Palestinci nisu zakasnili na ovu zemlju i da posjeduju puno i legitimno pravo da na njoj žive. Ne kao gosti niti kao "potencijalni stanovnici", već kao djeca tog mjesta, ukorijenjeni jednako kao i Jevreji, a možda i dublje utkani u njegov svakodnevni život.

Ovo postavlja neizbježno pitanje može li glas poput Hararijevog pronaći publiku unutar izraelskog političkog i vojnog establišmenta? Može li diskurs koji osporava historijske izvjesnosti i potvrđuje palestinska prava dobiti na značaju u društvu izgrađenom na strahu i centralnoj ulozi sile? Ili će njegova intervencija ostati da lebdi u zraku, bez političkog tla na koje bi sletjela?

Harari nastavlja da razotkriva izraelski narativ do njegovih logičnih krajnosti.

Podsjeća da Jevrejima, nakon što je većina napustila zemlju, nikada nije bio zabranjen povratak. Ni Rimljani, ni Arapi, ni Osmanlije nisu zatvorili kapije.

Neprijatna istina, tvrdi on, jeste da se Jevreji nisu željeli vratiti te da je zemlja koja se sada predstavlja kao "vječni san" stoljećima bila odredište za samo vrlo malu manjinu.

Zatim probija još jedan temeljni mit. Molitva, koliko god iskrena bila, ne predstavlja vlasnički list.

Isto tako, njegova analogija je oštra. Ako se neko svakodnevno moli da komšijina kuća postane njegova, nakon koliko molitvi je može tražiti u zemljišnim knjigama? Time Harari demontira emocionalnu srž cionističkog obrazloženja – ideju da se religiozna čežnja može pretvoriti u političko pravo.

On također smješta Palestince u njihovu historijsku stvarnost. Kada su prvi cionisti stigli krajem 19. stoljeća, zemlja je bila daleko od prazne. Bila je živa, s gradovima – Akra, Jafa, Gaza, Nablus, Hebron – i sa stotinama sela koja su činila duboko društveno i kulturno tkivo. I čak ako palestinski nacionalni identitet u to vrijeme nije bio potpuno kristaliziran, to ne negira njegovo današnje postojanje.

Nacije se ne rađaju u jednom trenutku, već se one oblikuju tokom vremena. Dva stoljeća zajedničkog iskustva više su nego dovoljna da jedna nacija sazrije.

Harari također kritikuje palestinski narativ iako iz drugog ugla. On ne poriče postojanje Palestinaca niti njihovo pravo na zemlju. Umjesto toga, on osporava ideju o jedinstvenom "prvom porijeklu" – pojam koji vidi kao iluzoran na obje strane. Zemlja između rijeke i mora nikada nije pripadala isključivo jednom narodu. Njena historija je palimpsest osvajanja, migracija i preklapajućih identiteta.

Sama "Palestina" je historijski bila administrativni naziv, a njene granice su se mijenjale s carstvima. Britanci, a ne raniji vladari, iscrtali su konture Mandatne Palestine kakvu danas poznajemo.

Ipak, Harari izbjegava zamku lažne ekvivalencije. On ne koristi ove činjenice da potkopa palestinski legitimitet. Naprotiv, on tvrdi da nacije crpe svoj legitimitet ne iz drevnih imena ili imperijalnih mapa, već iz zajedničkog života, akumuliranog sjećanja i svakodnevne bliskosti između ljudi i njihove zemlje. U završnom dijelu eseja, Harari pokušava uspostaviti ravnotežu između isprepletenih istina.

Napominje da opisivanje Izraelaca kao "evropskih kolonizatora" zanemaruje jevrejsku prisutnost koja u toj zemlji postoji milenijumima, i previđa činjenicu da je polovina današnjih izraelskih Jevreja s Bliskog istoka – iz Bagdada, Kaira, Sane, Alepa, Tripolija, Tunisa, Rabata. Ali čak i dok nudi ovo pojašnjenje, Harari ne daje Jevrejima apsolutno pravo. Postavlja ih u njihov pravi historijski kontekst. Drevna prisutnost da, ali ne i vječna privilegija, niti politički vlasnički list za 20. stoljeće.

Vraća se na suštinsku tačku. Palestinci su 1920-ih bili stvarni stanovnici zemlje, a progon Jevreja u Evropi nije bio njihova odgovornost. Ni od jednog naroda se ne može tražiti da nosi teret zločina počinjenih negdje drugdje. Ali vrijeme je, insistira Harari, transformiralo pejzaž. Stoljeće kasnije, zemlja je dom za dva naroda jednakog broja, jednakih rana i jednakog nedostatka alternativa.

Sedam miliona Jevreja koji nemaju kuda drugo otići i sedam miliona Palestinaca koji nemaju drugu domovinu. Sama ta činjenica potkopava svaku apsolutnu tvrdnju i svaki narativ koji teži brisanju onog drugog. Odavde Harari dolazi do svog centralnog argumenta, koji glasi da se mir ne može graditi na privremenim aranžmanima ili mapama iscrtanim pod prisilom.

On zahtijeva velikodušnost, koncept koji zvuči gotovo naivno u doba oružja, a ipak je jedina sila sposobna da prekine krug straha.

Poziva Izraelce da prestanu da se drže svakog brda i izvora. Zemlja nije krajnja nagrada, već je to, kako navodi, komšija iza zida.

Stvarni interes Izraela nije u proširenju granica, već u tome da osigura da Palestina postane prava država – sigurna, prosperitetna, sposobna da bude susjed, a ne zarobljenik.

Poziva Palestince da ponude drugačiju vrstu velikodušnosti, a to je legitimitet. Priznanje koje bi moglo otvoriti vrata širem arapskom i muslimanskom prihvatanju, pružajući Izraelcima osjećaj sigurnosti – ironično, upravo onaj osjećaj koji je samim Palestincima decenijama uskraćivan.

Na kraju, Harari upozorava da vrijeme nije beskonačno.

Oni koji govore o "vječnosti" zaboravljaju da je vječnost iluzija i da se svijet mijenja tempom koji prijeti svima, od nuklearnog oružja nove generacije do autonomnih AI armija.

Alternativa "dvije države za dva naroda" možda neće biti jedna država, već nula država za nula ljudi, ako tvrdoglavost nastavi gušiti budućnost.

Ovom intervencijom, Harari iskoračuje izvan konkurentskih narativa kako bi artikulirao nešto jednostavno i duboko, a to je da zemlja nije otkupljena mitom niti oslobođena silom, već ljudskim bićima koja prepoznaju jedni druge, koja se odriču svojih smrtonosnih izvjesnosti i koja biraju da budu komšije, a ne neprijatelji.

Ipak, pitanje ostaje može li Izrael, s političkom i vojnom strukturom ogrezlom u aroganciji moći, poslušati takav glas? Može li diskurs koji potvrđuje puno pravo Palestinaca na dostojanstven život i poziva na stvarnu palestinsku državu pronaći prostor u društvu izgrađenom na strahu i primatu sile? Ili će Hararijev glas ostati, kao i mnogi prije njega, vapaj u dolini koja ne čuje ništa osim vlastitog odjeka?