Kada se u aprilu 1999. godine, usred najžešćeg NATO bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije, velečasni Jesse Jackson zaputio prema Beogradu, Washington ga nije ispratio  aplauzom. Naprotiv, administracija Billa Clintona njegovu je misiju smatrala rizičnom, neovlaštenom i potencijalno štetnom po jedinstvo Alijanse. Ipak, ovaj veteran pokreta za građanska prava i nekadašnji saradnik Martina Luthera Kinga mlađeg, vjerovao je u moć "moralne diplomatije" tamo gdje je službena politika zakazala.

Njegova uloga tokom balkanskih kriza devedesetih ostaje jedan od najfascinantnijih primjera privatne diplomatije u modernoj historiji. Jacksonov pristup nije se temeljio na vojnim prijetnjama ili ekonomskim sankcijama, već na vjerskom autoritetu i direktnom apelu na humanost lidera koje je Zapad već odavno označio kao diktatore.

Misija u Beogradu

Vrhunac Jacksonovog angažmana dogodio se krajem aprila 1999. godine. Njegov primarni cilj bio je oslobađanje trojice američkih vojnika – Andrewa Ramireza, Christophera Stonea i Stevena Gonzalesa – koje su jugoslovenske snage zarobile 31. marta na granici s Makedonijom.

Dok je NATO intervenirao, Jackson je, predvodeći delegaciju američkih vjerskih vođa i u pratnji tadašnjeg kongresmena Roda Blagojevicha, ušao u rezidenciju Slobodana Miloševića. Sastanak je trajao tri sata. Prema izvještajima, atmosfera je bila napeta. Milošević je bio ljut zbog bombardiranja, podsjećajući Jacksona na zajedničku borbu protiv Hitlera u Drugom svjetskom ratu, dok je Jackson insistirao na "odvažnom koraku" koji bi prekinuo krug nasilja.

Jacksonov adut bila je molitva. U nadrealnoj sceni za nekoga ko je u očima Zapada bio "balkanski kasapin", Milošević je sjedio dok su se Jackson i njegova delegacija držali za ruke i molili za mir. Rezultat je bio munjevit – Milošević je pristao osloboditi vojnike bez ikakvih prethodnih uvjeta, nazivajući to "gestom dobre volje" prema Jacksonovoj mirovnoj misiji.

Između humanosti i propagande

Iako je misija završila trijumfalno, tj. oslobođeni vojnici su s Jacksonom prešli hrvatsku granicu i stigli do baze u Njemačkoj, kritike u domovini bile su nemilosrdne. Republikanski senator John McCain nazvao je Jacksonov poduhvat "neprimjerenim", dok su zvaničnici Pentagona upozoravali da ovakvi potezi daju Miloševiću prijeko potreban propagandni poen u trenutku kada su optužbe za etničko čišćenje na Kosovu bile na vrhuncu.

Jackson se branio tvrdnjom da se "diplomatski mostovi moraju graditi čak i dok se oni pravi ruše". Tokom boravka u Beogradu, on nije zatvarao oči ni pred patnjom Albanaca. Obišao je lokacije oštećene NATO bombama, ali je istovremeno javno govorio o tragediji izbjeglica s Kosova, ističući da "jedno oko gleda štetu ovdje, a drugo štetu u izbjegličkim kampovima".

Posljedica poteza

Iako je oslobađanje trojice vojnika nesumnjiv humanitarni uspjeh, vremenska distanca otkriva duboko problematičnu prirodu ovog susreta. Jacksonov pohod na Balkan može se posmatrati manje kao mirovna misija, a više kao vježba iz narcizma. Ignorirajući zvanične kanale State Departmenta, Jackson je omogućio Miloševiću upravo ono što mu je u tom trenutku najviše trebalo, a to su legitimitet i slika čovjeka s kojim se može razgovarati.

Dok su se Jackson i Milošević držali za ruke u molitvi, samo nekoliko stotina kilometara dalje, na Kosovu, trajala je kampanja etničkog čišćenja koja je rezultirala hiljadama mrtvih i stotinama hiljada protjeranih civila. Milošević je, kao dokazani majstor manipulacije, iskoristio Jacksonovu potrebu za reflektorima svjetskih medija kako bi pred globalnom javnošću odglumio mirotvorca, dok su njegove jedinice na terenu nastavljale sa zločinima.

Jacksonova "moralna diplomatija" u ovom je kontekstu ispala slijepa na širu sliku. On je spasio tri života, ali je svojom prisutnošću vjerovatno potpuno nesvjesno pružio propagandnu pomoć režimu koji je bio odgovoran za smrt desetina hiljada ljudi širom bivše Jugoslavije. S tim u vezi, beogradski susret se može tumačiti kao show u kojem je jedan lider kupovao vrijeme, a drugi hranio svoju političku ostavštinu, ostavljajući stvarne žrtve rata u sjeni svojih stisnutih ruku.