Iako nemamo mnogo primjera femicida u srednjovjekovnoj Bosni, ipak sačuvane informacije govore da se dešavao u svim društvenim slojevima, neovisno o rangu ili bogatstvu žrtve.
Kao i u drugim historijskim periodima, i tokom srednjovjekovlja žene su rjeđe bile žrtve ubistava, jednostavno jer su se daleko rjeđe nalazile u situacijama koje eskaliraju do tog nivoa nasilja. Za neke dijelove tadašnje Evrope došlo se do podataka da je taj omjer 20% : 80%.
Najpoznatiji primjer femicida bosanskog srednjovjekovlja, ujedno i primjer regicida, jeste zla sudbina koja je snašla kraljicu Jelenu iz roda Nelipčića, udovicu kralja Ostoje. Ova plemkinja, ranije udata za pokojnog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, postala je treća supruga kralja Ostoje 1416. godine. Međutim, problem je bio u tome što je prethodni kraljev brak sa kraljicom Kujavom okončan “na bosanski način” (o tome nešto kasnije). To je značilo da su kralja Ostoju poslije njegove smrti septembra 1418. godine nadživjele obje supruge, pa je najturbulentnija faza historije Bosanskog Kraljevstva, prepuna unutrašnjih sukoba koji su obilježili kraj 14. i prve decenije 15. stoljeća, dobila i novu epizodu, obilježenu rivalstvom žena.
Trijumf prijestolonasljednika Stjepana Ostojića i njegove majke Kujave nije značio ništa dobro za kraljicu Jelenu. Ona je uhvaćena i bačena u tamnicu prije ljeta 1419. godine, a Dubrovčani u svojim spisima javljaju da je u zatočeništvu i ubijena najkasnije 1422. godine.
Iako nije direktno vezana za dešavanja na bosanskom teritoriju, još jedna žena bosanskog srednjovjekovlja je završila na gotovo identičan način. Elizabeta, kćerka bosanskog bana Stjepana II i supruga ugarskog kralja Ludovika I Velikog, je nakon smrti supruga 1382. godine preuzela upravljanje Kraljevinom kao regentkinja u ime maloljetnih kćerki Marije i Hedwige. Međutim, kada su se pojavile različite političke stranke u vezi s odlukom za koga bi se kćerke trebale udati, a samim time i odrediti novi vladar Ugarske i Poljske Kraljevine, cijela zemlja je ušla u žestok građanski rat, koji se počeo stišavati tek kada je kraljica majka zarobljena sa kćerkom Marijom nakon bitke kod Gorjana juna 1386.
Nakon pola godine u tamnici, nekadašnja bosanska princeza je okrutno zadavljena pred očima svoje kćerke.
Nisu, naravno, slučajevi femicida bili ograničeni samo na elitni društveni sloj. Okrutan primjer obiteljskog nasilja zabilježen je pred dubrovačkim sudom marta 1439. godine, kada je Bogdan Radulović optužen da je zajedno sa Vučinom Staničićem “iz Bosne” napao i nožem smrtno ranio svoju sestru Pribislavu. Izvjesna Boleslava iz Konavala je bila žrtva pljačkaša koji su joj upali u kuću i tu je usmrtili, dok se također jedna žena iz Popova našla među brojnim žrtvama napada ljudi iz sela Mišljen oktobra 1442. godine.
Područje zapadnog Balkana je u dva navrata postalo zonom za nabavku robova. Prvi period se odvijao tokom ranog srednjeg vijeka, nakon naseljavanja Slavena i uspostavljanja njihove dominacije na ostacima urušenih temelja civilizacije Zapadnog Rimskog Carstva. Slaveni su po dolasku na Balkan bili nositelji autentične politeističke religije, kao takvi percipirani kao pagani, pa automatski dostupni za porobljavanje.
Potpuna prevlast slavenskog elementa u unutrašnjosti Balkana prouzrokovala je to da opasnost od porobljavanja bude realna samo onima koji su stanovali blizu obale Jadranskog mora, dostupni lovcima na robove iz Mletačke Republike, koja će svoju ekonomsku imperiju izgraditi upravo na ovoj, etički sumnjivoj, no, jako profitabilnoj grani privrede.
Druga epizoda trgovine robljem na istočnom Jadranu je pokrenuta znatno kasnije, tokom 13. stoljeća i bazirala se, uz malobrojne iznimke,14 na trgovini robljem sa područja Bosanske Banovine/Kraljevine, a sa Dubrovnikom kao glavnim protagonistom umjesto Venecije. Pored regionalne vezanosti za Bosnu, ova epizoda ima i jako izraženu dominaciju ženskog roda među robovima, što je opet bilo vezano za poslove koje su robovi obavljali u srednjovjekovnim društvima – uglavnom kućni, a ne teški poslovi za koje bi pogodniji bili muškarci.
Na taj se način, jedan prvenstveno politički problem, obavijen u krinku vjerskog zelotizma, odrazio jako negativno na jednu skupinu žena bosanskog srednjovjekovlja. U svim navedenim radovima možemo pronaći podatke da je područje Bosne bilo dominantna regija za prikupljanje robova, a žene iz Bosne najtraženija roba u ovom obliku trgovine. Iz Bosne ropkinje su odvođene u Dubrovnik, ili druge gradove dalmatinske obale, a odatle po cijelom Mediteranu – Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, sjevernoj Africi, Levantu.
U trgovini robljem su učestvovali svi koji su vidjeli određenu korist. Izvori su sačuvali spomen učešća bosanskog bana Prijezde, Stanislave, kćerke kralja Dabiše, zatim kraljevskog protovestijara Žore Bokšića i njegove supruge Maruše, pa sve do Sasa rudara i vlaških plemena. Radi kompletnosti treba svakako istaknuti i da tokom srednjeg vijeka nikako nije bio rijedak slučaj da se ljudi, kako muškarci, tako i žene, najčešće zbog krajnjeg siromaštva, ali i upada u dugove, sami prodaju u roblje. Tome je svakako doprinosila spomenuta činjenica da su tadašnje robove mahom čekali teški, no ne i nesnosni poslovi sluga i sluškinja, uz osiguranu prehranu i krov nad glavom, bez prave opasnosti po život.
Pored statusnog nasilja koje su žene ropkinje trpjele već prema definiciji svog društvenog položaja, nasilje se često ispoljavalo i u njihovom ulasku u takav status, tj. prilikom njihovog porobljavanja. Žene su u najvećem broju slučajeva postajale ropkinje zarobljavanjem, ali često i odlukom nekog od muških pripadnika svoje obitelji.
Među ostalim primjerima, svojim kontekstom ističe se slučaj Bogne iz Kučeva koja je zamijenjena za konja.
Gubitak slobode mogao je sa sobom nositi i nasilnu promjenu vjere, koju u izvorima često prati i promjena imena. Kod slučaja izvjesne Rade iz Krajine, koju su Dubrovčani zarobili u ratu protiv kralja Ostoje i učinili ropkinjom i čije je ime latinizirano u Allegrina, može se govoriti tek o prijevodu sa slavenskog originala, međutim, u drugom slučaju očito imamo prekrštenje i promjenu imena: “On je u ime Boga i u dobroj milosti dao i u vijeke vjekova predao velmožnom i plemenitom gospodinu Lorencu Victuriu za prejasno duždevsko gospodstvo Venecije poštovanom knezu i kapetanu Kotora jednu robinju od otprilike 15 godina od bosanskog roda i rođenu u heretičkoj zabludi, nazvanu bosanskim jezikom Djevena, a na krštenju na latinskom jeziku Marta, koju je rečeni uzvišeni gospodin Stjepan otkupio od Turaka.”
Konačno, treća epizoda, koju možemo nazvati i “turskom”, nastupila je kada su se teritorije pod kontrolom Osmanskog Carstva počele približavati bosanskim istočnim granicama, a upadi osmanskih odreda preko granica učestali. Novim generatorima nasilja na ovom području uopće nije bilo važno da li je roblje koje su sakupljali bilo kanonski kršćansko ili heretičko, ili pak neke druge denominacije. Sve što im je bilo značajno jeste koliko će lukrativno moći unovčiti svoju robu, bilo iznuđivanjem otkupa od obitelji, bilo odvođenjem i prodajom na nekoj od tržnica robljem u unutrašnjosti Carstva.
Posebno je u izvorima eskalirala frekvencija spominjanja trgovine robljem sa Turcima nakon pada Bosanskog Kraljevstva 1463. godine i to na onim prostorima pod kontrolom hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih nasljednika – otocima produženog bosanskog srednjovjekovlja.
U okvirima srednjovjekovne bosanske historije u izvorima nije zabilježeno mnogo slučajeva silovanja, iako je sigurno ta praksa bila daleko raširenija, naročito u toku vojnih kampanja, kako onih protiv nekih vanjskih neprijatelja, tako i međusobnih ratovanja između velikaških obitelji. Na sličnim primjerima bi se ponajbolje mogla analizirati razlika između društveno opravdanog i sankcioniranog oblika (seksualnog) nasilja, no, takve informacije nisu sačuvane.
Spomenuti primjeri se nalaze među spisima fonda Lamenta de foris Dubrovačkog arhiva. Prvi je opisan uz dosta detalja. Naime, izvjesna Vitosava, o kojoj znamo samo da je kćerka nekog Miloša, a sluškinja Bogavca Kapšića iz Brgata, jednom je prilikom otišla do mlinova da samelje žito. Međutim, tu ju je sačekao Mladen Baljin Starčić iz Glavske i silom je odveo od mazgi – volens eam carnaliter cognosceris. Iako se opirala i vikala tražeći pomoć, silovatelj ju je nekoliko puta udario, te pod prijetnjom noža i stežući joj grlo rukama silovao – tunc ipse accusatus euagniata cultellissa eam percussit multotines de platto et eam acriter verberauit stringens ey gulam cum manibus et sic eam carnaliter cognouit.
U drugom primjeru je izvjesnu Ružu, suprugu Radovana Pribilovića, u blizini dubrovačke Carine, na tlo oborio Tunko Dmitrović želeći je silovati – volendo vim ipsam violare, a čak ju je namjeravao i nožem probosti, od čega su je spasili neki muškarci koji su naišli. Jedan od tih muškaraca je gotovo sigurno bio Radovan Kikušić, jer je istog dana na sudu protiv njega podignuta optužnica zbog teškog ranjavanja silovatelja Tunka.
Iako je u drugim dijelovima Evrope težina kazne za silovatelje ovisila o bračnom statusu žrtve, u Dubrovniku to nije bio slučaj, te je prema Janeković-Römer ovaj oblik nasilja uglavnom prolazio samo sa blagim i simboličnim kaznama. Ipak, u svojoj monografiji o položaju žena u srednjovjekovnom Dubrovniku, Dinić-Knežević navodi da je kazna za počinitelje silovanja bila jako stroga – iskopavanje oba oka, ukoliko nije bio u stanju da oženi žrtvu, što je možda i razlog zbog kojeg ovi slučajevi nisu često dospijevali do sudskih instanci.
Jedina sigurnost u ekonomskom pogledu koju su imale žene bio je njihov miraz. Na osnovu pogrešno tumačenog dijela oporuke viteza Pribislava Vukotića, koji govori o običaju da se u Bosni žena ne uzima zbog miraza, već zbog “ljubavi, dobrote i časti i ugleda njihovog roda”, neki autori su ishitreno došli do zaključka da u Bosni nije postojala institucija miraza, te da ona u brak nije donosila nikakvu imovinu. Ipak, mnoštvo drugih podataka govori u prilog upravo suprotnom zaključku o postojanju miraza. Naravno, u izuzetno pokvarenim odnosima u obitelji dešavalo se da muž izbaci suprugu iz kuće, bez da njoj ili njenoj obitelji vrati miraz. Svakako ekonomski najugroženije bile su žene koje su organizirano transportirane u Dubrovnik radi prošnje.
