Bosna i Hercegovina u samom je vrhu ljestvice u rangu država sa najvećim brojem političkih stranaka u Evropi. Prema podacima Centralne izborne komisije, u BiH je registrovano oko 190 političkih stranaka.

To znači da se političke stranke osnivaju otprilike na 15.000 do 16.000 stanovnika.

Kada biste htjeli registrovati stranku, ne biste prošli posebno zahtjevnu proceduru. Potrebno je nekoliko stotina punoljetnih državljana BiH koji potpišu izjavu o osnivanju i 300 KM takse.

Političke stranke osnivaju se radi ostvarivanja političkih ciljeva, demokratskim oblikovanjem političke volje građana i učešća na izborima.

Iako broj političkih subjekata fluktuira od 113 do čak 300, veći broj ne govori u prilogu pluralizmu izbora, već najčešće frakcionizmu većih stranaka, čiji nezadovoljni članovi svoju ambiciju nisu uspjeli zadovoljiti.

Koliko se novih političkih subjekata formira, isto toliko se i ugasi jer stranke nisu u mogućnosti preći izborni prag od 3%.

Ovako veliki broj stranaka dovodi do dužih pregovora pri uspostavi vlasti, pa čak i do političkih ucjena jer stranke nužno nemaju programsku platfomu već djeluju na principu ličnog interesnog projekta.

Tako na primjer, nakon što su pojedinci iz Stranke demokratske akcije, oformili stranku Narod i pravda, sada svjedočimo novim frakcijama iz te stranke, kadrova nezadovoljnim navodno "stranačkim ratovima za prevlast", pa je početkom februara osnovana stranka "Crvene linije".

Također, prije dva dana osnovana je i stranka "Republikanci BiH".

Dakle, u jednom mjesecu osnovane su barem dvije nove političke stranke u BiH, a osim njih, prošle godine je stranku osnivala i bh. dijaspora.

U tako fragmentiranom političkom bazenu, građanima su ponuđene samo preduge izborne liste, bez vizije i ideje kamo dalje kada je u pitanju prosperitet društva.

Posljednji takav scenarij gledali smo pri formiranju trenutnog sastava federalne Vlade. Budući da ni jedna opcija u Parlamentu FBiH nema apsolutnu većinu bez podrške manjih stranaka, svaki glas je važan.

Tada je Arnel Isak, nakon istupanja iz NES-a, bio najtraženija podrška za formiranje nove Vlade Federacije BiH, pa je imao priliku i da glasa za svog oca, aktuelnog ministra unutrašnjih poslova FBiH Ramu Isaka.

Takva situacija jasno pokazuje kako mala politička infrastruktura može proizvesti disproporcionalno veliki politički utjecaj. U aritmetici Parlamenta FBiH nije presudno koliko glasova je neko osvojio u ukupnom zbiru, već koliko mandata može donijeti u ključnom trenutku formiranja većine. Kada većina ovisi o jednom ili dva zastupnika, tada se politička snaga ne mjeri podrškom birača, već pregovaračkom pozicijom.

Upravo u tome leži paradoks bosanskohercegovačkog pluralizma, formalno imamo stotine političkih subjekata, ali realni politički prostor često se svodi na trgovinu podrškom između manjih i većih blokova. Umjesto jasnih programskih koalicija, dobivamo matematičke većine sastavljene od ideološki nepovezanih aktera.

Takav model ne proizvodi stabilnost. On produžava pregovore, povećava cijenu političke lojalnosti i otvara prostor za personalizaciju vlasti. Stranke koje nastaju iz frakcijskih sukoba rijetko nude novu političku ideju, a češće predstavljaju nastavak unutrašnjih obračuna pod drugim imenom.

Kada se u sistemu sa tri miliona stanovnika osnuje gotovo dvjesto stranaka, pitanje više nije da li imamo pluralizam, nego da li imamo političku odgovornost. Jer što je više stranaka bez jasne programske orijentacije, to je teže uspostaviti dosljednu javnu politiku, dugoročnu strategiju razvoja i kontinuitet reformi.

Zato se u bosanskohercegovačkom slučaju više ne može govoriti samo o pluralizmu, već o političkoj inflaciji.

Preveliki broj stranaka bez jasne ideološke i programske osnove urušava vrijednost političke ponude. Građani formalno imaju izbor, ali suštinski biraju između sličnih struktura koje nastaju iz istih centara moći i često završavaju u istim koalicijama.

Dok se politička scena usitnjava, odgovornost se razvodnjava, a stvarna moć koncentrira u rukama malog broja pregovarača. U takvom sistemu pitanje nije koliko stranaka imamo, nego koliko politika zapravo postoji.